Unatoč brojnim kliničkim, patofiziološkim i epidemiološkim studijama, uzrok kronične konstipacije u djece još uvijek nije jasan…
Unatoč brojnim kliničkim, patofiziološkim i epidemiološkim studijama, uzrok kronične konstipacije u djece još uvijek nije jasan. Eksperimentalne studije su istraživale hipotezu o prehrambenim vlaknima u patofiziologiji kronične konstipacije te su utvrdile da što je veći dnevni unos vlakana to je kraće vrijeme prolaska kroz debelo crijevo i veći je volumen i sadržaj vode u stolici. Dodatno, epidemiološke studije su ukazale da je manja incidencija kronične konstipacije što je veći unos prehrambenih vlakana po stanovniku u različitim zemljama, dok su kliničke studije utvrdile da se suplementacijom prehrambenim vlaknima uspješno liječi kronična konstipacija.
Još je Hipokrat opisao da određena hrana biljnog porijekla (voće, povrće, mekinje) rezultira mekšom stolicom. Godine 1969. Burkitt je iznio „hipotezu o prehrambenim vlaknima“ u kojoj iznosi da su mnogi poremećaji u zapadnoj kulturi, uključujući i kroničnu konstipaciju, posljedica prehrane siromašne vlaknima. Prehrambena vlakna se mogu definirati kao dio biljnih namirnica koji ne podliježe probavi. Nekoliko je studija ukazalo da prehrana bogata prehrambenim vlaknima može prevenirati konstipaciju, no rezultati nisu uvijek suglasni.
Prehrambena vlakna imaju važne zdravstvene pogodnosti u djetinjstvu, osobito kada je u pitanju promicanje normalne defekacije. Prehrambena vlakna se općenito preporučuju kao terapija prvog izbora za pacijente s kroničnom konstipacijom. Dvije nedavno provedene studije koje su proučavale razliku u unosu prehrambenih vlakana između djece s konstipacijom i zdrave djece ukazuju da su djeca s konstipacijom jela manje vlakana od zdrave djece. Vlakna poput pšeničnih mekinja, zobenih vlakana i psylliuma se često koriste kao laksativi gdje se vlakna često preporučuju za kronična stanja.
Koliko vlakana je potrebno dnevno?
Postoji vrlo malo dokaza o učincima prehrambenih vlakana na malu djecu i trenutne smjernice temelje se na pretpostavkama i ekstrapoliranim podacima iz studija na odraslima. Prve godine života mogu biti kritične za uspostavljanje zdrave crijevne mikroflore, kao i pravilnih prehrambenih navika. Nedostatak jasnih i utemeljenih smjernica za unos prehrambenih vlakana u djetinjstvu može negativno utjecati na oba čimbenika. Postoji strah da prehrana koja sadrži previše vlakana može dovesti do zaostajanja u rastu i loše apsorpcije minerala. Međutim, malo je dokaza da se to uistinu događa u razvijenim zemljama, a s rastućim rizikom od pretilosti u dječjoj dobi, prehrana bogata vlaknima smanjuje energetski unos i može biti od velike koristi. Štoviše, dobre prehrambene navike se stječu rano u životu, a u mnogim zemljama je unos vlakana premalen i u odrasloj dobi. Prehrana siromašna prehrambenim vlaknima može također biti implicirana u etiologiji dječje konstipacije i upale slijepog crijeva. Najnoviji prijedlozi za definiciju prehrambenih vlakana uključuju i oligosaharide koji mogu djelovati kao prebiotici.
Preporuke Ujedinjenog Kraljevstva iznose da bi unos prehrambenih vlakana za djecu trebao biti proporcionalno manji u odnosu na preporuke za odrasle i da treba uzeti u obzir tjelesne proporcije te da djeca mlađa od dvije godine ne bi smjela unositi hranu koja sadrži vlakna na uštrb hrane bogate energijom. U SAD-u preporuka iznosi dob u godinama + 5g/dan. Kineski znanstvenici prošle su godine u časopisu The Journal of Pediatrics objavili prvu ozbiljnu studiju koja se pozabavila definiranjem preporučene količine vlakana za djecu. U rezultatima navode da dugotrajna kontrola kronične konstipacije ovisi o usvajanju prehrambenih navika koje osiguravaju adekvatni unos prehrambenih vlakana. Preporučeni unos prehrambenih vlakana koji se nalazi u rasponu „godine + 5g/dan“ i „godine + 10 g/dan“ smatra se sigurnim za poticanje normalne defekacije i prevenciju kroničnih bolesti čak i kod djece i adolescenata koji imaju granični unos nekih vitamina i minerala. Primjerice, za četverogodišnje dijete preporuka bi bila 9 do 14 g vlakana dnevno.
Kineski znanstvenici na temelju navedenog istraživanja preporučuju unos od najmanje 10 g vlakana dnevno za mlađu djecu (3-7 godina) i najmanje 15 g vlakana dnevno za stariju djecu (8-14 godina) u svrhu olakšanja konstipacije.
Vrste prehrambenih vlakana
Prehrambena vlakna se uobičajno definiraju kao dio biljke koji je relativno otporan na probavu enzimima koji se normalno nalaze u probavnom sustavu. Većina prehrambenih vlakana o kojima se govori su ugljikohidrati. Prehrambena vlakna povećavaju zadržavanje vode, služe kao hrana za rast „dobrih“ bakterija u crijevnoj mikroflori te proizvode plinove kada se fermentiraju u crijevima.
Prehrambena vlakna dijele se u dvije velike skupine: vlakna topiva i netopiva u vodi. Topiva vlakna (npr. pektin) otapaju se u procesu probave stvarajući viskoznu, gelu sličnu masu koja štiti cjelokupan probavni sustav od apsorpcije različitih supstancija. Primjerice, sprečavajući apsorpciju kolesterola, imaju veliku ulogu u prevenciji kardiovaskularnih bolesti. Topiva vlakna nalaze se u voću i povrću kao što su šljive, prokulice, te u žitaricama riži i zobi.
Nedavna saznanja pokazuju da je glukomanan, vlaknasti gel (sastavljen od D-glukoze i D-manoze povezane β -1,4 vezom) dobiven od gomolja japanske biljke Konjak, topivo vlakno koje se može uzimati u znatno manjim količinama od guar gume ili pektina te nema neugodan miris niti okus. Suhi glukomanan u prahu je higroskopan te u kontaktu s vodom formira gel nalik pektinu. Istraživanje objavljeno u časopisu Pediatrics pokazalo je da je glukomanan učinkovito sredstvo za terapiju konstipacije u djece, a primjenjivan je u dozi od 0,25 g/kg tjelesne mase tijekom 6 mjeseci. Znanstvenici navode kako se glukomanan može koristiti i uz terapiju laksativima kao pomoćno sredstvo.
Netopiva vlakna (celuloza, hemiceluloza, lignin) ulaze i izlaze iz probavnog sustava gotovo nepromijenjena. Također mogu apsorbirati vodu, a pripisuje im se laksativno djelovanje jer sprečavaju konstipaciju (zatvor) i osiguravaju redovito pražnjenje crijeva. Ovakvo „čišćenje“ sprečava duže zadržavanje nekih toksičnih supstancija u organizmu štiteći ga pritom od različitih bolesti ili potencijalno opasnih stanja. Pšenica, grah, artičoke, mekinje, smokve, neke su od namirnica koje sadrže netopiva prehrambena vlakna. Otprilike su dvije trećine ili tri četvrtine ukupnih vlakana u tipičnoj, mješovitoj prehrani netopiva vlakna.
Prehrambena vlakna nalaze se isključivo u voću, povrću, mahunarkama, žitaricama, orašastim plodovima i sjemenkama. Mlijeko, meso i jaja ih ne sadrže. Konzervirano i smrznuto voće i povrće sadrži ih u jednakim količinama kao i svježe. Ostali načini obrađivanja mogu smanjiti njihov sadržaj. Sušenje i gnječenje, primjerice, uništava sposobnost vlakana da zadržavaju vodu. Uklanjanje sjemenki i ljuske, također smanjuje sadržaj vlakana. Neoguljene rajčice imaju više prehrambenih vlakana od oguljenih koje ih pak imaju više nego sok od rajčice. Isto tako kruh od cjelovitih žitarica bogatiji je prehrambenim vlaknima od bijelog kruha.
Uzbudljivo područje istraživanja su prebiotici, neprobavljiva vlakna koja selektivno potiču rast bifidobakterija ili laktobacila u ljudskim crijevima. U tu skupinu spadaju brojne molekule s prebiotičkim djelovanjem poput fruktooligosaharida (FOS), galaktooligosadarida (GOS) te laktuloza. Blagotvorno djelovanje bifidobakterija je dobro dokumentirano znanstvenim istraživanjima a uključuje: inhibiciju rasta patogenih bakterija, stimulaciju komponenata imunološkog sustava te pomoć u apsorpciji određenih iona posebice kalcija.
Aktivnost prebiotika u stimuliranju rasta korisnih bakterija pokazuje da, poput probiotika, i prebiotici mogu imati blagotvoran učinak u djetinjstvu. Pokazalo se da dodatak prebiotičke mješavine oligosaharida dojenačkim formulama može povećati preživljavanje bifidobakterija u crijevima. Crijevna mikrobiota u dojenčadi se razvija sporo i u odnosu na prehranu. Stoga je neophodno razumjeti implikacije na mikrobiotu povećanjem fermentabilnih komponenti u prehrani djece kao i sve dugotrajne učinke.
5.7.2016
