Vrijeme čitanja članka: 1 minuta

2. Bipolarni afektivni poremećaj

Za maničnu fazu bipolarnog poremećaja, dijagnostički kriteriji uključuju smanjenu potrebu za snom. Dakle, kao i kod velikog depresivnog poremećaja, očekivane su i obično prisutne promjene u spavanju kod osoba s bipolarnim poremećajem. Međutim, priroda problema sa spavanjem u ovom stanju, odnosno smanjena potreba za snom je promjena u spavanju koja se vidi samo kod manije. Smanjena potreba za snom nije sinonim za nesanicu. To je stanje u kojem pojedinac može skratiti svoje vrijeme spavanja, barem donekle, bez ikakvog oštećenja funkcije ili kvalitete života.

Nasuprot tome, nesanica je stanje u kojem pojedinci doživljavaju poremećaje u funkciji i/ili kvaliteti života zbog nemogućnosti spavanja unatoč tome što imaju odgovarajuću priliku za to. Može doći do dijagnostičke zabune jer osobe s manijom mogu imati poteškoća s problemima spavanja poput pacijenata s nesanicom. Međutim, u slučaju maničnih pacijenata ovaj problem nastaje jer pokušavaju spavati više od količine koja im je potrebna. Dok pacijenti s nesanicom ne mogu spavati dovoljno da bi se osjećali oporavljenima unatoč svojim naporima da to učine.

Tijekom depresivne faze bipolarnog poremećaja, najčešća pritužba na spavanje je hipersomnija, koja se obično javlja češće u onih s bipolarnom depresijom nego u unipolarnoj depresiji (pacijenti koji imaju izraženu samo depresivnu, bez manične ili hipomanične faze). Jedno istraživanje provedeno kako bi se utvrdilo postoje li objektivni dokazi dnevne pospanosti u bolesnika s bipolarnim poremećajem depresije korištenjem višestrukog testa latencije spavanja nije pokazalo klinički značajnu pospanost.

Zanimljivo je da su promjene u spavanju uočene polisomnografijom kod pacijenata s bipolarnom manijom usporedive s onim uočenim kod onih s velikim depresivnim poremećajem. To može ukazivati ​​na to da postoji zajednička patofiziologija velikog depresivnog poremećaja-a i bipolarne manije. Međutim, važno je imati na umu da se ovi polisomnografski nalazi također vide kod osoba s drugim psihijatrijskim stanjima i stoga ne moraju odražavati specifične patofiziološke mehanizme.