Bipolarni poremećaj je čest i pogađa oko 3% osoba diljem svijeta. Unatoč visokoj prevalenciji, stručnjaci kažu kako se ovaj poremećaj ponekad nedovoljno razumije i dijagnosticira.
Prošlo je više od 50 godina otkako je Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) odobrila litij, zlatni standard za bipolarni poremećaj. No, litij, kao i desetak antikonvulziva i atipičnih antipsihotika odobrenih za bipolarni poremećaj od 1970. godine nisu razvijeni originalno za liječenje ovog poremećaja.
Istraživanje novih farmakoloških terapija za bipolarni poremećaj djelomično je otežano nedostatkom razumijevanja etiologije i patofiziologije poremećaja, kao i nedostatkom financiranja.
Više slučajeva ili bolja dijagnoza?
Analiza provedena 2024. godine iznosi zaključke kako je incidencija među adolescentima i mladim odraslim osobama porasla sa 79,21 na 100 000, u 1990. na 84,97 te 100 000 u 2019.
Kako se smatra da je bipolarni poremećaj genetsko stanje, ne može se tvrditi kako je prevalencija gena zapravo porasla. Vjerojatno se poboljšalo dijagnosticiranje ovog poremećaja, no neki podaci govore o tome kako se ponekad „kasni“ nakon pojave simptoma oko 7-10 godina. Neki stručnjaci ističu kako je bolest toliko dinamična da se može manifestirati u nizu različitih stanja i skupova simptoma.
Postoje tri tipa bipolarnog poremećaja – I, II i ciklotimija – koji su opisani u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje Američke psihijatrijske udruge. U bipolarnom tipu I, manične epizode traju tjedan dana ili više, izmjenjujući se s depresijom. Kod osoba s bipolarnim poremećajem tipa II hipomanija, što je stanje manje povišenog raspoloženja od manije, izmjenjuje se s depresijom. Ciklotimija uključuje promjene raspoloženja, ali ne i ekstremnu maniju ili depresiju.
Može se dogoditi da osoba koja ima epizodu velikog depresivnog poremećaja možda neće biti upitana o povijesti manije ili hipomanije i može se liječiti samo od depresije. Osobama s razdražljivom depresijom ili tjeskobnim ruminiranjem, ili drugim problemima kao što su poremećaji ličnosti s nestabilnim raspoloženjem, može se pogrešno dijagnosticirati bipolarni poremećaj. Važno je također provjeriti je li netko od krvnih srodnika imao “manično-depresivnu bolest” ili “bipolarni poremećaj”.
Što uzrokuje bipolarni poremećaj
Točan uzrok nije poznat, no smatra se kako su uključeni i genetski i okolišni čimbenici. Otprilike 80%-90% osoba s bipolarnim poremećajem ima rođaka s tim poremećajem.
Postulirano je mnogo mehanizama, no prof. McIntyre ne smatra kako u ovom trenutku stvarno imamo dovoljno precizno razumijevanje o mehanizmu.
U usporedbi s depresijom ili shizofrenijom, malo se zna o temeljnoj genetici bipolarnog poremećaja. Iako su studije povezanosti na cijelom genomu identificirale približno 30 uobičajenih genetskih varijanti koje su značajno povezane s bipolarnim poremećajem, istraživači tek trebaju identificirati genetske biomarkere za ovo stanje.
18.2.2025
