Prema novoj studiji objavljenoj u časopisu BMJ’s Open Heart, provedenoj od strane Talipa Eroglua i suradnika, poremećaji uzrokovani stresom i anksiozni poremećaji povezani su s povećanim rizikom za pojavu izvanhospitalnog srčanog zastoja. Istraživači su uključili preko 35,000 takvih pacijenata te ih usporedili sa sličnim brojem usporedivih kontrolnih ispitanika. Rezultati su pokazali da je gotovo 1.5 puta veći rizik dugotrajnih stanja vezanih uz stres kod pacijenata s izvanhospitalnim srčanim zastojem u odnosu na kontrolne ispitanike, a sa istim rizikom za anksioznost. Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) bio je povezan s dvostruko većim rizikom za pojavu izvanhospitalnog srčanog zastoja. Rizik je bio podjednak kod žena i muškaraca i nije ovisio o prisustvu kardiovaskularne bolesti. Stoga istraživači ističu potrebu ranog prepoznavanja rizika kako bi se prevenirao srčani zastoj kod pacijenata koji boluju od poremećaja uzrokovanih stresom i anksioznosti.
Izvanhospitalni srčani zastoj u prvom se redu javlja kod pacijenata s teškim aritmijama koje se najčešće javljaju u sklopu koronarne bolesti. No, sve više dokaza upućuje na to kako stopa srčanih zastoja može biti također povećana i kod nekardijalnih bolesti.
Nije bilo značajnih razlika ovisno o tome kada su ispitanici bili uspoređivani prema tome da li koriste anksiolitike i antidepresive. Kada je ispitivana prevalencija uzimanja dodatne terapije ili istovremenog postojanja drugih bolesti, vidjelo se da je depresija češća među pacijentima s dugotrajnim stresom i anksioznošću, u odnosu na osobe koje nisu imale neke od navedenih dijagnoza. Dodatno, pacijenti izloženi dugotrajnom stresu i anksioznosti češće su koristili anksiolitike, antidepresive i lijekove za produljenje QT-intervala.
Kao što nije bilo razlika u odnosu na spol, tako nije bilo razlika u odnosu na dob, niti između pacijenata s ili bez kardiovaskularne bolesti, ishemijske bolesti srca ili zastojem srca.
Različiti su potencijalni mehanizmi za ovakve ishode. Jedan mogući mehanizam je da se radi o aktivnosti simpatičkog autonomnog živčanog sustava što dovodi do povećanog broja otkucaja, otpuštanju neurotransmitera u cirkulaciju i lokalnog otpuštanja neurotransmitera u srce.
Osim bioloških mehanizama, bihevioralni i psihosocijalni čimbenici također mogu pridonijeti pojavi riziku izvanhospitalnog srčanog zastoja budući da poremećaji uzrokovani stresom i anksioznost često vode nezdravim stilovima života, kao što su pušenje i snižena tjelesna aktivnosti, što opet predstavlja povećan rizik za zastoj srca.
Svijest da se na taj način povećava rizik za zastoj srca važno je u pristupu pacijentima s ovim psihičkim poremećajima.
25.5.2023
