Istraživanja su pokazala povezanost između depresije i demencije. Njihovo je razlikovanje kod gerijatrijskog bolesnika komplicirano radi preklapanja kliničkih manifestacija, a mogu se javiti i u komorbiditetu. Depresija je često prodrom ili čimbenik rizika za degenerativne demencije, a cerebrovaskularna bolest čimbenik rizika za demenciju, ali i za depresiju kod gerijatrijskog bolesnika.
Istraživanja su pokazala povezanost između depresije i demencije. Njihovo je razlikovanje kod gerijatrijskog bolesnika komplicirano radi preklapanja kliničkih manifestacija, a mogu se javiti i u komorbiditetu. Depresija je često prodrom ili čimbenik rizika za degenerativne demencije, a cerebrovaskularna bolest čimbenik rizika za demenciju, ali i za depresiju kod gerijatrijskog bolesnika. Prevalencija demencije iznosi 1% kod osoba u dobi od 60 godina, podvostručuje se za svakih pet godina starosti tako da u dobi od 85 godina iznosi 30 – 50 %. Teška depresivna epizoda zahvaća 1 – 2 % starije populacije koja je hospitalizirana ili smještena u domove, dok prevalencija blage depresivne epizode iznosi 13 – 27 % kod gerijatrijske populacije. U odnosu na mlađe bolesnike depresivno raspoloženje i osjećaj krivnje nisu prisutni u tolikoj mjeri kod gerijatrijskog bolesnika kao što nalazimo somatizacije i kognitivne deficite koji mogu biti toliko jako izraženi i dovesti do kliničke slike pseudodemencije. Kod Alzheimerove bolesti koja je najčešći uzrok demencije česti su psihički simptomi koji uključuju promjene osobnosti, iritabilnost, tjeskobu, deluzije, halucinacije i depresiju.
Depresivni simptomi kod dementnog bolesnika jesu najčešće nereguliran san, gubitak apetita, smanjen prag tolerancije na frustraciju, socijalna izolacija, nedostatak volje i energije, apatija. Depresivni poremećaj nije prepoznat u 50 % bolesnika, nije liječen u 75 % bolesnika, nedovoljno je liječen u 90 % bolesnika, a tek se primjereno liječi u 10 % bolesnika. Otprilike 10 – 15 % osoba starije životne dobi je depresivno, ali nedovoljno dijagnosticirano, a još manje adekvatno liječeno. Kod osoba starije životne dobi manja je genetska opterećenost za depresiju nego što je to u mlađoj životnoj dobi, ali nije sa sigurnošću utvrđeno je li gen za apolipoprotein E4 povezan sa pojavom depresije kao što je povezan sa pojavom Alzheimerove demencije.
Starenjem dolazi do fiziološkog smanjenja neurotransmitera koji su odgovorni za pojavu depresije, poglavito serotonina i noradrenalina. Osobe starije životne dobi često se teško prilagođavaju na promjenjene životne okolnosti (smrt supružnika, odlazak djece od kuće, kronične tjelesne bolesti i potrebu uzimanja lijekova, potrebu smještaja u dom) i smanjenu samostalnost u svakodnevnom funkcioniranju (otežana pokretljivost, nemogućnost planiranja i obavljanja aktivnosti u kojima su prethodno bili neovisni, a najčešće uslijed oštećenih kognitivnih sposobnosti) te nedostatak podrške obitelji ili društvene sredine što doprinosi razvoju depresije.
Depresija kod gerijatrijskog bolesnika češća je kod žena, usamljenih, u žalovanju, u nedostatku osobnog osjećaja podrške i bliskosti, prisustvu kroničnih tjelesnih bolesti i bolnih sindroma. Starije osobe oboljele od depresije žale se na brojne somatske tegobe, najčešće vrtoglavicu, bolove u leđima, glavi, srcu, usporenost, gubitak životne energije, poteškoće sa snom, nedostatak apetita, tjeskobu, ustrašenost, osjećaj pojačanog lupanja srca, razdražljivost, pojačano su zahtjevni i traže pažnju od okoline, učestalo posjećuju liječnike, nepovjerljivi su što često rezultira neuzimanjem terapije, imaju osjećaj manje vrijednosti, nemogućnost uživanja u svakodnevnim aktivnostima koje su osobu ranije veselile, poteškoće pamćenja, koncentriranja i održavanja pažnje. Kod osoba starije životne dobi depresija se može manifestirati poglavito kognitivnim simptomima i dati kliničku sliku pseudodemencije. Za razliku od osobe oboljele od demencije osoba sa kliničkom slikom pseudodemencije zna točno kada su počela kognitivna oštećenja, svjesna je poteškoća sa pamćenjem ili koncentracijom, nema volje za sudjelovanje u ispitivanju kognitivnih funkcija i najčešće navodi da ne zna odgovoriti na pitanje.
Liječenje antidepresivima dovodi do poboljšanja kognitivnih funkcija kod takvih bolesnika i klinička slika pseudodemencije postupno blijedi. Kliničku sliku pseudodemencije mogu također uzrokovati nedostatak vitamina B skupine, endokrini poremećaji posebice štitne žlijezde, infekcije, alkoholizam. Navedena su stanja uglavnom reverzibilna i neprogresivna ukoliko se liječe. Prije dijagnoze demencije potrebno je učiniti detaljnu obradu, a svakako adekvatno liječiti depresiju dovoljno dugo adekvatnim dozama antidepresiva. Lijekovi izbora za liječenje depresije starije životne dobi jesu selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina koji su dobro podnošljivi i učinkoviti. Ukoliko liječenje nakon četiri tjedna primjene antidepresiva nije dalo zadovoljavajući rezultat treba promjeniti antidepresiv unutar skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina. Ukoliko se nakon četiri tjedna bilježi djelomično poboljšanje onda treba nastaviti liječenje istim lijekom još devet do dvanaest tjedana. Kod promjene lijeka prvo primjenjeni lijek se mora postupno ukinuti. Kod starijih osoba koje su najprije liječene s dva selektivna inhibitora ponovne pohrane serotonina bez zadovoljavajućeg terapijskog odgovora treba pokušati uvesti selektivni inhibitor ponovne pohrane serotonina i noradrenalina.
Liječenje antidepresivima treba trajati godinu dana nakon prve depresivne epizode, dvije godine nakon druge depresivne epizode, a najmanje tri godine nakon treće ili više depresivnih epizoda. Adekvatno liječena depresija kod gerijatrijskog bolesnika poboljšava kvalitetu života oboljele osobe i njegove obitelji, smanjuje rizik od suicida i nastanka demencije.
12.5.2016
