U ranijem tekstu o emocionalnoj pismenosti napisao sam – sve se emocije trebaju izraziti, ali možemo odabrati kada, kome i kako. Kada se nosite s ozbiljnom bolešću, počevši od saznavanja dijagnoze pa i cijelog lunparka emocija koji se obično javlja tijekom liječenja, vrlo je važno mudro navigirati svijetom emocija pa ću analizirati sva ključna pitanja – kada izraziti emocije, kako, kome…

Krenimo s odgovorom na pitanje – kada izražavati emocije?

Za početak je važno znati da ne morate sve što osjećati izraziti iste sekunde!

Temperamentnijim osobama će biti teže odgoditi izražavanje emocije, pogotovo ako su intenzivne, ali i oni bi nekada trebali slijediti taj savjet. Ništa se strašno neće dogoditi ako neke emocije ne izrazite tog sata ili čak tog dana. Poanta je da ih ne gutate mjesecima i godinama.

Jedan od razloga zašto je korisno odgoditi izražavanje emocija jest i ako imate dojam da se nalazite u žarištu prenasilne oluje jer dijagnoza ozbiljna bolesti u mnogima će proizvesti vrlo intenzivne emocije. Primjerice, ako mislite da ne možete izaći na kraj s intenzivnošću straha, ne morate ga odmah izraziti. Ako mislite da će vas ljutnja progutati, ne morate se utopiti u njoj. Ako emocije previše divljaju, ne morate im se odmah i u potpunosti prepustiti. Imat ćete poslije vremena za to, a sada je sasvim u redu dozirati izražavanje emocija. Zdravo je prihvatiti da se nalazite u takvoj situaciji, ali ne morate iste sekunde izraziti sve emocije ako vam se čini da vam je previše. Borba za zdravlje je maraton, a ne sprint i mudro je taktizirati!

Tako da slobodno odgodite potpuno izražavanje emocija ako procijenite da su trenutačno preintenzivne. Odgađanje na nekoliko sati ili dana neće imati negativan efekt na vaše tijelo, a može pomoći psihi da lakše izađe na kraj sa svim izazovima borbe za zdravlje.

S druge strane, ako emocije nisu preintenzivne, a još i ako oko sebe imate osobe koje su vas i inače znale razumjeti i podržati, ne morate odgađati izražavanje. Dapače, izražavanje će vas osnažiti i povećati osjećaj povezanosti s okolinom.

Važno je i kome izražavate emocije i tu ljudi najviše griješe jer očekuju podršku i razumijevanje od osoba koje im to ni prije nisu znale pružiti. I, naravno, ne tvrdim da ne zaslužujete primiti podršku i razumijevanje, ali tvrdim da vam je neki ljudi neće znati pružiti i to je jednostavno životna činjenica. Ako kucate na vrata koja se ne mogu otvoriti, nećete imati energije da pronađete zdravija vrata!

Jer što se događa kad s nekim želimo podijeliti strah i zabrinutost, a ta osoba nas ne shvati ili ne prihvati ono što osjećamo? Onda se osjetimo još lošije, izoliranije, tužnije…

Ako nekome kažete da vas je strah, a s druge strane imate emocionalnog terorista koji nasilno želi ugurati pozitivu u vas, vi ćete se osjećati stravično! U sljedećima lekcijama proći ćemo primjere emocionalnog terorizma, a onda i objasniti kako bismo mogli konstruktivnije reagirati.

Dakle, kome biste trebali izraziti emocije?

Onima koji vas razumiju, prepoznaju i prihvaćaju!

To se tiče i svih ostalih životnih situacija, a ne samo onih kada se borite s opasnom bolešću. Iako je tada posebno važno ne gubiti dodatno vrijeme, energiju, fokus bacajući svoje emocionalne bisere pred svinje.

Mnogi imaju problema jer očekuju razumijevanje od članova obitelji, nekih prijatelja ili kolega, ali realno, u ovakvim kriznim situacijama, kad zdravlje visi o niti, rijetki će ljudi znati biti stvarna podrška. Mnogi tek tada doista shvate s kim su okruženi. I znam da je to vrlo gorka pilula koju moramo progutati. Ali zdravije ju je jednom progutati i preboljeti tu činjenicu nego se stalno iznova razočaravati jer očekujemo razumijevanje od ljudi koji su nam već mnogo puta pokazali da nas ne razumiju.

Svatko od nas želi biti shvaćen i prihvaćen. To je jedna od naših temeljnih potreba. I ne sporim da biste to trebali tražiti.

Ali nije zdravo tražiti razumijevanje i prihvaćanje od svih kojima ste okruženi, a pogotovo ne od onih koji su već pokazali da vas ne mogu prihvatiti i razumjeti.

Znam da boli priznati tu stvarnost, ali još više boli kada je ne priznate. I stalno lupate srcem o zid. Postoje situacije kada neki članovi okoline vide da je vrag odnio šalu i onda radikalno promijene ne samo pristup vama nego i doživljaj života uopće. Ali to su iznimke, a ne pravila. Bolest je zapravo lakmus-papir koji pokazuje kakvi su određeni odnosi pa pokaže i ono najbolje, ali i ono najgore u odnosima. A ako vas netko godinama ili desetljećima nije shvaćao i prihvaćao, male su šanse da će odjednom uspjeti.

Sjećam se razgovora s Ivanom tek nakon što je dobila dijagnozu raka dojke. U jednom je trenutku zažalila što nije u vezi pa sve prolazi “bez nekog svog”. I kada sam joj prepričao samo nekoliko reakcija vrlih muževa koji se potpuno izgube, a neki i doslovno pobjegnu, zapravo joj je bilo drago što je sve to prošla okružena prijateljima.

Naravno, ima i izvrsnih reakcija partnera pa je tako Ante dao najbolju moguću podršku Ani. Slušao ju je, pratio njezin ritam umjesto da joj nameće što bi trebala raditi i kako bi se trebala osjećati te je prihvatio promjenu njezina tijela zbog koje se ona osjećala nesigurno. “Ti si najljepša žena za mene”, izjavio je majstor i ozario srce svojoj ženi iako su oboje vidjeli natečene limfe na tijelu koje je upravo prošlo dvostruku mastektomiju. Ali u njegovim je očima ona doista bila lijepa. Ante nije čitao nikakve knjige i nije bio visoko obrazovan, ali je bio dovoljno pametan da odradi razgovor sa psihologom, a imali su dovoljno zdrav brak da ih je ta bolest samo još zbližila.

Mnogi odu u sasvim suprotnom smjeru. Muškarci češće pobjegnu kad njihova žena oboli, dok žene gotovo uvijek ostanu uz svoje muževe i pružaju im podršku. Na svu sreću, ima i jako mnogo muževa poput Ante koji su fantastična podrška.

Uglavnom, savjetujem da emocije izrazite ljudima koji vas razumiju. Ako vidite da vaša sestra, otac ili majka, neki prijatelji ili bilo tko od koga priželjkujete da je uz vas ipak ne spada u tu kategoriju, savjetujem da ne forsirate iskrenost jer ćete samo biti frustriraniji i ogorčeniji. S druge strane, ovo je savršeno vrijeme da se zbližite s onima koji mogu biti podrška u ovako izazovnom razdoblju. Neki od njih ostanu najbliskiji ljudi u našim životima, dok nas s nekima veže samo sjećanje na te borbene dane.

I da odgovorim i na treće pitanje – kako izraziti emocije?

Ma svakako. Kako vam god dođe. Ako procijenite da možete podnijeti njihovu silinu, samo pustite da teku… Neka vam vrtićka djeca budu učitelji slobodnog izražavanja emocija.

Sretno!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.