Snimanje mozga u kombinaciji s umjetnom inteligencijom identificiralo je šest različitih “biotipova” depresije i anksioznosti što bi možda moglo dovesti do personaliziranijeg i učinkovitijeg liječenja.
Istraživačica Leanne Williams, dr. sc., smatra kako ovo istraživanje može imati “neposredne kliničke implikacije” te kako je na Stanfordu započelo prevođenje tehnologije snimanja u upotrebu u novoj preciznoj klinici za mentalno zdravlje. Tehnologija se aktivno razvija za širu upotrebu u kliničkim okruženjima, a studija je objavljena 2024. u časopisu Nature Medicine.
Važno je istaknuti kako je depresija heterogena bolest s različitim simptomima i odgovorima na liječenje kod pojedinih bolesnika. Oko 30% bolesnika s velikom depresijom ne reagira na liječenje, a oko polovice bolesnika s generaliziranim anksioznim poremećajem ne reagira na prvu liniju liječenja. Dijagnostički pristup „isti za sve“ u psihijatriji dovodi do isprobavanja različitih mogućnosti liječenja metodom pokušaja i pogrešaka, što je dugotrajno, skupo i frustrirajuće, pri čemu 30-40% pacijenata ne postigne remisiju nakon primjene jednog tretmana.
Cilj istraživanja je otkriti kako postići učinkovitije liječenje prvi put, što između ostalog zahtijeva bolje razumijevanje neurobiologije depresije.
U navedenom istraživanju, 801 odrasla osoba s dijagnosticiranom depresijom i anksioznošću podvrgnuta je funkcionalnoj magnetskoj rezonanci kako bi se izmjerila moždana aktivnost u mirovanju prilikom provođenja zadataka osmišljenih za testiranje kognitivnog i emocionalnog funkcioniranja.
Koristeći tehniku strojnog učenja poznatu kao analiza klastera za grupiranje slika mozga pacijenata, identificirali su šest klinički različitih biotipova depresije i anksioznosti definiranih specifičnim profilima disfunkcije unutar moždanih krugova bez zadataka i izazvanih zadacima.
Ono što je važno u kliničkom smislu, ovi biotipovi predviđaju odgovor na različite farmakološke i bihevioralne intervencije. Tako su na primjer, pacijenti s biotipom karakteriziranim prekomjernom aktivnošću u kognitivnim regijama mozga imali najbolji odgovor na antidepresiv venlafaksin u usporedbi s pacijentima s drugim biotipovima.
Pacijenti s drugačijim biotipom, karakterizirani višim razinama aktivnosti u mirovanju u tri regije povezane s depresijom i rješavanjem problema, bolje su reagirali na bihevioralnu terapiju.
S druge strane, oni s trećim biotipom, koji su imali niže razine aktivnosti u mirovanju u moždanom krugu koji kontrolira pažnju, bili su manje skloni vidjeti poboljšanje svojih simptoma s biheviorističkom terapijom nego oni s drugim biotipovima. Različiti biotipovi također su bili u korelaciji s razlikama u simptomima i izvedbi zadataka.
Na primjer, pojedinci s preaktivnim kognitivnim regijama mozga imali su višu razinu anhedonije od onih s drugim biotipovima, a također su imali lošije rezultate u zadacima mjerenja izvršne funkcije. Oni s biotipom koji je najbolje reagirao na bihevioralnu terapiju također su imali lošije rezultate na zadacima izvršne funkcije, ali su bili uspješniji na kognitivnim zadacima.
Istraživači smatraju kako navedeni nalazi pružaju dublje razumijevanje neurobioloških temelja depresije i anksioznosti te mogu dovesti do poboljšane dijagnostičke preciznosti i prilagođenijih pristupa liječenju.
Ovakva istraživanja predstavljaju put personaliziranju liječenja, no istraživači istovremeno navode i kako smo u ovom trenutku još daleko od ostvarenja sna o preciznoj psihijatriji.
15.7.2024
