“Ma sve je to u glavi”, rečenica je koju sam čuo tisuće puta. U bolničkim hodnicima, na raznim konferencijama ili na ulici, pročitao sam je na portalima i u desecima knjiga… Kada se netko razboli, to je rečenica koja nam brzopotezno želi vratiti osjećaj kontrole nad vlastitim zdravljem i životom uopće. Doduše, neki će je doživjeti i kao osudu jer ako je sve u glavi, onda će to shvatiti i da su krivi za razvoj bolesti. Dok će nekima goditi da o njima ovisi hoće li (p)ostati zdravi. Kao što već istaknuo, ta je konstatacija neprimjerena kada je netko tek suočen s dijagnozom, izgubljen u vrtlogu emocija i još nije našao tlo pod nogama. Te će osobe to doživjeti kao osudu i okrivljavanje. A naravno da nitko nije želio biti bolestan.
Taj je sentiment odlično opisala jedna od ispitanica u anketi koju sam nedavno proveo, a sudjelovalo je 86 ispitanica koje su korisnice udruge Sve za nju. Radi se o zagrebačkoj udruzi koja pruža psihološku pomoć oboljelima od raka. Napisala je: “Kada sam se razboljela, vrlo velik broj ljudi mi je rekao: ,Sve je u glavi’.
Znači, ako budeš pozitivno razmišljala, sve će biti dobro. Dakle, nema gore rečenice koju oboljela osoba može čuti. Ja ne znam odakle je ta neuka mantra proizašla i tko ju je smislio, ali nema ništa gore od toga. Jednom sam se čak i posvađala s poznanikom na ulici, koji mi je rekao tu famoznu rečenicu, jer, kao, on meni samo želi dobro i zna da je to jedini način. Jako se bio uvrijedio što se nisam slagala s njime.
I razumijem zašto je iritira ta rečenica. Dio razloga leži u tome što doista ima osuđujući moment, dio što tragično pojednostavljuje stvarnost, a dio u tome što je sveprisutna pa ju je doista teško ignorirati jer te velik dio okoline obasipa njome.
Možda se brzopletim iščitavanjem mog poimanja holističkog pristupa zdravlju može zaključiti da se slažem s tom tvrdnjom, ali to bi bilo pogrešno. Doista tvrdim da su naše misli važne i da utječu na naše zdravlje. Ali ne tvrdim da je to jedino važno.
Znam da ta moja konstatacija zvuči mnogo manje atraktivno od očajno simplificirajuće tvrdnje da je sve u glavi. Pogotovo u vrijeme ekskluzivističkih, revolucionarnih izjava koje bi sve željele pojednostaviti, ali ja ću reći:
Dio je u glavi!
Dio jednadžbe zdravlja je u srcu.
Dio je u lijekovima.
Dio je u našoj reakciji na lijekove.
Dio je u odnosima.
Dio je u hrani.
Dio je u fizičkoj aktivnosti.
Dio je u zdravom izražavanju emocija.
Dio je u osjećaju nade.
Dio je u otpornosti.
Dio je u vjeri. U čovjeka, lijek i liječnike ili Boga.
.
.
.
Jednadžba zdravlja je toliko kompleksna da ju je nemoguće obuhvatiti jednostavnom tvrdnjicom. Bilo kojom. Toliko toga može pozitivno ili negativno utjecati da je neodgovorno, a može biti i opasno sve svesti na jednu rečeničicu. Čak i kada se djelomično slažem s njom. Dakle, dio rješenja je u našoj glavi. Dio rješenja jest u našem odnosu prema bolesti i životu. U našim mislima o svemu što prolazimo. U našem stavu. U našoj namjeri. Stanje naše glave, neki bi rekli i psihičko stanje, svakako je važan dio borbe za zdravlje ili očuvanja zdravlja. To ne dovodim u pitanje.
Ali dovodim u pitanje banalizaciju odnosa prema zdravlju. Strah me je te brzopletosti radi koje smo skloniji ekskluzistivičkim tvrdnjama, pa i toj da je sve u glavi.
Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.
Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.
Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.
Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.
19.2.2024
