Kada se govori o spoznaji karcinoma kod pacijenta uglavnom se emocionalne reakcije gledaju kod priopćavanja dijagnoze i prilagodbe prilikom samog liječenja…
Kada se govori o spoznaji karcinoma kod pacijenta uglavnom se emocionalne reakcije gledaju kod priopćavanja dijagnoze i prilagodbe prilikom samog liječenja. U ovom članku ćemo jasnije dotaknuti emocionalna stanja kod terapijskih postupaka koja se prirodno javljaju ali i njihovih neadekvatnih oblika te njihovih učinaka na psihička stanja pacijenta, što mogu, ukoliko ih se ne prepoznaje, dodatno otežati tijek lIječidbenog protokola.
Od terapijskih postupaka najčešće se koristi, osim rutinskih pregleda krvi, kemoterapija, kirurški zahvati i radioterapija te period normalizacije nakon liječenja. Strepnja, strahovi, briga, otuđenost i neizvjesnost, pa sve do anksiozno depresivnih smetnji mogu biti prisutni u svim stadijima liječenja. Treba napomenuti da često zapravo psihičke smetnje i nastupaju, ne toliko prilikom priopćavanja dijagnoze karcinoma, već kada terapijski postupci izazovu psihičku smetnju koja može biti značajna za proces liječenja. Evo par primjera koji ilustriraju osobne doživljaje:
“Problemi su počeli nakon mastektomije. Pogledati sebe nakon mastektomije je bilo traumatično, gotovo paralizirajuće. Izbjegavala sam dodirivati svoje tijelo, a još više dodir supruga. Nisam se mogla pogledati u ogledalo, a još manje prihvatiti kao takva. Osjećala sam se osakaćenom, fizički ružnom, neprivlačnom što me dovelo do emocionalne izolacije najprije od najbližih, a kasnije od svih.”
“Mučninu i povraćanje sam nekako izdržala, ali je bila šokantna situacija sa gubitkom kose nakon početne kemoterapije, jer, kako sam se tuširala, samo sam stavila ručnik na kosu da je posušim,a kosa bi se u grumenima skidala. To mi je bilo teško, naročito ponovno sebe pogledati u ogledalo, kao da sam izgubila dio svoje osobnosti. Tada su mi počele tjeskobe…”.
“Tek nakon par dana od dobivene kemoterapije počelo je nesnosno povraćanje i muka, cijelo mi je tijelo bilo u trncima…a nitko me nije na to pripremio… od tada sam izbjegavala javne prostorije da me ne uhvati iznenada negdje!”
Poznate su ovakve psihičke reakcije, od blažih do jačih emocionalnih reagiranja koja zapravo iskrivljuju doživljaj sheme tijela, djeluju na emocionalne relacije sa najbližima, na daljnje provođenje terapijskog tretmana te na pacijentovo socijalno i radno funkcioniranje.
Znamo da svaki terapijski zahvat i postupak, zbog prilagodbe pacijenta, ima svoje očekivajuće reakcije, ali i neprilagođene reakcije.
Tako kod operativnih zahvata, pored normalnog straha od boli i smrti, straha od anestezije i žalovanja zbog gubitka dijela tijela, mogu se javiti jači strah u obliku odgađanja operacije, traženja alternativnih metoda liječenja ili regresija u anksioznost i depresiju.
Kod radioterapije može se javiti strah od štetnog učinka zraka na zdravi dio tijela kao i strah od napuštanja, a jače reakcije mogu stvoriti reaktivna stanja paralizirajućeg straha koji otežavaju, pa i blokiraju liječenje, nerijetko razvijajući i oscilatorna halucinatorna stanja.
Kod kemoterapije, strah i tjeskoba od nuspojava su redovita pojava, osobito kod tjelesnih promjena gubitka kose, opadanja noktiju, probavnih smetnji ili glavobolje. Sve to postaje potencijalni okidač anksioznih simptoma i ometa liječenje i socijalno funkcioniranje
Specifično se tu može spomenuti i proces kod transplantacije organa, kada je pacijent u izolacijskom šatoru gdje se prilikom različitih somatskih tegoba, socijalne izoliranosti, osjećaja odbačenosti i napuštenosti, nerijetko javljaju i teže kliničke slike kao pojava dubljeg depresivnog poremećaja, nihilizma, pesimizma, često i sa suicidalnim ideacijama.
Stresne situacije, paradoksalno, se mogu javiti kada je liječenje gotovo, kada prođe kemoterapija, zračenje ili radioterapija i kada se pacijent treba vratiti u svoju svakodnevnicu, osobnu rutinu, na uobičajene interese i obrasce ponašanja. Pacijenti, koji se uglavnom ne doživljavaju istima kao i prije, imaju osjećaj da nekako ne mogu jednostavno nastaviti tamo gdje je stao njihov životni ritam prije karcinoma. Taj konflikt, da sebe doživljavaju kao da nisu oni isti već „neki drugi“ i očekivanja okoline, može proizvesti dodatnu tjeskobu i anksioznost, osjećaj nerazumijevanja i dodatnog povlačenja u sebe. Tu se isto mogu razviti snažna reaktivna stanja do osjećaja da se ne mogu vratiti na prethodna ponašanja što stvara bespomoćnost, pojačanu ovisnost o drugoj osobi i dodatne stresne smetnje.
Još je jedna situacija specifična koja se često doživljava kao stresan događaj što može prouzrokovati nesanicu, ruminirajuće misli, napetost i promjenu raspoloženja je tzv. „godišnjica“. Naime, nakon godinu dana, kada se rutinski obavljaju pretrage krvi uz dodatne UZV preglede, pacijent može ponovno emocionalno proživljavati prethodna neugodna iskustva procesa liječenja jer upravo ovaj period ima emocionalne reakcije „kao da ponovno prolazi liječenje“.
Kao što vidimo, uobičajeno onkološko liječenje krije, ukoliko se pacijenta ne pripremi, potencijalne emocionalne smetnje koje mogu djelovati i na tijek liječenja, pogoršati, smanjiti emocionalni kapacitet pa i razviti komorbiditetna stanja anksiozno depresivnog poremećaja, poremećaja prilagodbe, depresivna epizoda ili samo neki naglašen simptom (nesanica, tjeskoba ili dnevni strah). Uz nužnu psihoterapiju, naročito kod akutnih stanja, se preporuča upotreba anksiolitika (diazepam, alprazolam ili lorazepam), hipnotika, antidepresiva (sertralin, escitalopram, mirtazapin), naročito ukoliko se očekuje razvoj poremećaja.
Pravovremeno korištenje adekvatnih lijekova pacijentu ublažujemo patnju i tjeskobu, on se više može usredotočiti za somatsko ozdravljenje, a ima na raspolaganju i bolji emocionalni kapacitet za psihoterapijsku proradu svojih smetnji.
Takvim ranim uočavanjem psihičkih smetnji, uz farmakoterapiju i suport psihoterapiju, sudjelujemo ravnopravno u liječenju onkoloških bolesti što je i prioritet psihoonkološkog liječenja.
12.10.2016