Muškarci, odnosno dječaci, kastrirani prije zamaha puberteta kroz cijeli život neće oboljeti od raka prostate.
Rak prostate je hormonski ovisan tumor. Kad jednom nastane (iz nama nepoznatih razloga), njegovo daljnje napredovanje, rast i širenje dobrim dijelom, iako ne u potpunosti, ovise o testosteronu. Krivo bi bilo ovo protumačiti kako rak prostate nastaje zbog testosterona, ali taj hormon je neophodno potreban za nastanak karcinoma u prostati.
Muškarci, odnosno dječaci, kastrirani prije zamaha puberteta kroz cijeli život neće oboljeti od raka prostate. Otkriće i znanstvenu potvrdu hormonske ovisnosti raka prostate o testosteronu dugujemo britanskom liječniku Charles Hugginsu koji je još ranih četrdesetih godina prošlog stoljeća tu ovisnost opazio. Tek kasnije, 1966. Godine nagrađen je za to otkriće Nobelovom nagradom i odlikovan od kraljice titulom Sir.
Od tih ranih četrdesetih godina pa sve do danas, dakle unazad gotovo osamdeset godina, opažanja dr Hugginsa temelj su liječenja metastatskog ili lokalno uznapredovalog ili lokaliziranog raka prostate u starih ili odveć bolesnih (komorbiditet) ljudi. Osnovna je terapijska ideja uskratiti karcinomu prostate testosteron koji mu je potreban za daljnje napredovanje. Testosteron se stvara velikom većinom (cca 90% ukupnoe količine) u testisima, a znatno manji ostatak u nadbubrežnoj žlijezdi. Obje te žlijezde su endokrine što znači da svoje produkte (hormone) izlučuju izravno u krv.
Kirurška kastracija, dakle, uklanja 90% cirkulirajućeg testosterona. Tehnički (kirurški) gledano, ona se može izvesti kao jednostavna obostrana orhidektomija (uklanjanje čitavog testisa) ili u formi tzv. subkapsularne orhidektomije. Na taj način se odstranjuje parenhim (tkivo) testisa dok se čvrsta ovojnica testisa (lat.,-tunica albuginea) rekonstruktivno sašije i ostavlja unutar skrotuma (mošnje). Tako bolesnik i dalje ima na opip osjećaj da ima male, rudimentarne, ali ipak da ima testise. Nevjerojatno je koliko je to muškarcima, osobito južne hemisfere, bitno! Mnogi od njih uopće i ne pristaju na predloženu operaciju takve vrste.
Manjak testosterona gotovo momentalno, iako ne trajno, usporava daljnje napredovanje raka prostate. Međutim, ostavlja i druge, metaboličke posljedice budući da testoisteron nije samo i isključivo spolni hormon. Može se razviti bolna ginekomastija (uvećanje dojki), nastaju iznenadne atake crvenila i topline (uobičajeno kod žena u menopauzi zvane „valunzi“), neizbježna impotencija, poremećaji sna, dobijanje na težini unatoč gubitka mišićne mase, a kroz godine i vizualna feminizacija muškarca. Takva je terapija vrlo pouzdana jer ne ovisi o redovitosti uzimanja nikakvog lijeka.
Nedostatak je upravo ta ireverzibilnost (bespovratnost) učinjene operacije i njezine neželjene posljedice. Sama operacija je kirurgija niskog rizika čak i u starijoj dobi, kad se većinom i poduzima. Zbog ireverzibilnosti efekata takve operacije razvili su se lijekovi koji omogućuju tzv. medikamentoznu, reverzibilnu, kastraciju. O tim lijekovima biti će detaljnije pisano u drugoj kolumni.
15.9.2020
