Govorimo o lijekovima koji se najčešće primjenjuju nakon operacije tumora mokraćnog mjehura. Oni se primjenjuju direktnom instilacijom u mokraćni mjehur putem uretralnog katetera. Ovisno o vrsti lijeka i njegovom cilju, ti se lijekovi koriste jednokratno postoperativno ili višekratno u duljem postoperativnom razdoblju.
Nakon transuretralne (kroz mokraćnu cijev – uretru) operacije tumora mjehura (TUR ili engl. TURBT), tumor je najčešće u cijelosti ili većim dijelom uklonjen, a tumorsko tkivo se šalje na analizu ne bi li se dobila patohistološka dijagnoza (PHD). Iz te dijagnoze bismo trebali doznati „ime“ tumora, procjenu njegove zloćudnosti (diferenciranost – grading) te ima li tumor sklonosti rastu u dubinu stjenke mjehura, kao i procjenu tog prodora u dubinu (invazivnost – staging). Ovdje razlikujemo tumore koji ne iskazuju sklonost penetraciji (tzv. Ta kategorija), one koji su površno invazivni (T1) i one koji prodiru u mišićni dio stjenke (T2). Pri tome je važno naglasiti da ovi posljednji više nisu predmet liječenja primjenom intravezikalne terapije, već je potrebna opsežna kirurška i sustavna kemoterapija ili radioterapija (zračenje).
Temeljem dobivenih podataka odlučujemo se bolesniku preporučiti daljnji oblik liječenja – intravezikalnu terapiju (izravno u mokraćni mjehur) ili radikalniji oblik terapije – operaciju i/ili kemoterapiju. U mokraćni mjehur apliciraju se, i to relativno često, kemoterapijski ili imunoterapijski lijekovi. Izbor lijeka ovisi o tome koliko često možemo očekivati, i koliko brzo, recidiv tumora, o dobi i općem zdravstvenom stanju bolesnika, o tome kako operateru izgleda tumor intraoperacijski, a osobito o gore spominjanom PHD ranijih tumora kao i ovog, sada aktualnog.
Intravezikalna kemoterapija (direktno u mjehur) tumora mokraćnog mjehura najčešće se svodi na primjenu jedne doze doksorubicina u mokraćni mjehur i to unutar 24 sata od same operacije (TUR). Ona je kontraindicirana kod opsežnih tumora gdje je resekcijska površina velika, a osobito u slučaju sumnje na moguću, makar i najmanju, perforaciju stjenke mjehura tijekom operacije. Cilj ovakve primjene kemoterapije je smanjiti učestalost recidiva tumora.
Intravezikalna imunoterapija primjenjuje se daleko najčešće kod T1 tumora, koji su po svojoj naravi zloćudniji od velike većine Ta tumora. Cilj imunoterapije je ne samo smanjiti stopu recidiva nego i smanjiti šanse da sljedeći recidiv bude opasniji (invazivniji). Ovakav oblik liječenja primjenjuje se aplikacijom oslabljenog uzročnika tuberkuloze i kolokvijalno se naziva BCG-terapija, prema imenima ljudi koji su otkrili uzročnika tuberkuloze – Bacillus Calmette-Guérin.
Ovakva terapija nerijetko dovodi do komplikacija poput krvarenja s visokom temperaturom, cistitisa, značajnih iritativnih tegoba mokrenja itd. Ponekad se mogu javiti i regionalne reakcije, poput uvećanja i bolnosti regionalnih limfnih čvorova, a katkad i sistemska tuberkulozna bolest, koja onda zahtijeva liječenje trojnom terapijom tuberkulostaticima.
Intravezikalna terapija standardni je postoperativni način liječenja tzv. površinskog tumora mokraćnog mjehura.
22.9.2025
