Rak penisa je prema histološkoj analizi gotovo uvijek (97 %) planocelularni karcinom, što znači da mu je ishodište u koži, i to prepucija ili glavića penisa. Planocelularni rak nije čest među urološkim tumorima pa je utoliko sličan raku vrata maternice, rodnice i anusa. Počinje kao mala, sporo rastuća lezija i može poprimiti razne oblike, kao što je tzv. ca in situ (rani, neinvazivni oblik tumora), ulkus (ranica) ili izraslina, pa sve do velike tvorbe koja razara tkivo penisa i neposredne okoline. U početnim oblicima ne stvara značajnije poteškoće, što dodatno odgađa ranu dijagnozu, a kad se pojavi bol ili iscjedak iz tumorskog tkiva, tada je već obično prešao u svoj invazivni oblik koji prodire u dublje strukture penisa, a metastazira većinom limfnim putem u površinske i duboke preponske te zdjelične limfne čvorove. Samo oko 10 % slučajeva raka penisa širi se krvnim putem (hematogeno) u pluća, jetru i kosti.
Dijagnoza se postavlja na temelju biopsije i patohistološke (tkivne) analize suspektne lezije, a stupanj malignosti tumorskog tkiva (engl. grading) klasificira se u tri skupine (G1 do G3). Kako je ranije rečeno, dominantan put širenja je limfogeni, i to najprije u površinsku etažu limfnih čvorova (što ima i prognostičko značenje), gdje se nalaze i tzv. limfni čvorovi stražari (engl. sentinel), koji bivaju najčešće prvi zahvaćeni. Ukoliko u njima nema metastaza, prognoza je bolja, a daljnji tijek liječenja manje agresivan. Naravno, prognoza ovisi i o proširenosti samog primarnog tumora, koji može zahvaćati samo kožu, infiltrirati vezivno potkožno tkivo te zahvaćati dublje strukture penisa i mokraćnu cijev (uretru).
Primarni tumor i bolest u limfnim čvorovima liječe se odvojeno. Fizikalni urološki pregled prilično pouzdano detektira zahvaćanje erektilnih (kavernoznih) tijela penisa, a u slučaju bilo kakvih dvojbi magnetska rezonancija (MR) pouzdana je metoda procjene proširenosti primarnog tumora i definiranja opsega daljnje kirurške terapije. Fizikalni pregled isto je tako neophodan kod procjene povećanja regionalnih (preponskih) limfnih čvorova. Ako se oni ne pipaju, potrebna je citološka aspiracija sentinel čvora pod kontrolom ultrazvuka. Ukoliko je i ona negativna, dalje se prisutnost mikrometastaza (i do 30 % nepalpabilnih čvorova) procjenjuje tzv. dinamičkom sentinel biopsijom korištenjem vitalnog selektivnog bojenja suspektnih limfnih čvorova i/ili uz pomoć dinamičke limfoscintigrafije. Ukoliko se pokaže bilo kakva sumnja na metastatsko širenje bolesti u limfne čvorove primarnog rizika (sentinel čvorovi), slijedi kirurško uklanjanje istih – preponska limfadenektomija. Ako su ti primarni preponski čvorovi povećani i palpabilni, potrebno ih je limfadenektomijom ukloniti na jednoj ili objema stranama te učiniti CT zdjelice radi procjene zahvaćenosti tzv. druge etaže limfnih čvorova – zdjeličnih limfnih čvorova, koji su smješteni uz velike krvne žile u zdjelici (ilijakalni čvorovi).
Kirurško liječenje primarnog tumora može varirati od same cirkumcizije (obrezivanja), preko uklanjanja glavića penisa, do parcijalne ili totalne amputacije penisa s formiranjem ušća mokraćne cijevi na međici (perineumu), a to ovisi o stadiju proširenosti primarnog tumora. Slično je i s limfadenektomijom, gdje proširenost bolesti jednostrano ili obostrano te samo izvan zdjelice (ingvinalni čvorovi) ili i unutar zdjelice (ilijakalni čvorovi) određuje potreban opseg zahvata. Što je limfadenektomija opsežnija, češće je praćena i komplikacijama poput produljene limfne sekrecije, infekcije, nekroze kože, edema noge odnosno skrotuma, erozije stijenke velikih vena ili arterija pa i moguće sepse.
Radioterapija (zračenje) rijetko se koristi, i to u maloj, prognostički povoljnijoj skupini bolesnika ili u onih koji ne pristaju na tako opsežne kirurške zahvate. Slično tome, kemoterapija se također koristi za smanjenje primarne tumorske mase prije operativnog liječenja ili kao palijativna terapija u vrlo uznapredovalim tumorima. Još uvijek nema dobre sistemske terapije kada se pojave udaljene metastaze.
Lokalni recidiv pojavljuje se u oko trećine operiranih bolesnika s tendencijom očuvanja većeg dijela penisa, i to unutar prve dvije godine. U to vrijeme preporučuju se kontrole svaka tri mjeseca, a zatim, ukoliko recidiva nema, svakih šest mjeseci. Kašnjenje s ranom dijagnostikom rezultira neizbježnim opsežnijim kirurškim liječenjem. U ranoj dijagnostici vrlo je važna pravodobna suradnja dermatologa, koji najčešće prvi vidi suspektne promjene, i urologa s kirurške strane. Međutim, razmjerna rijetkost raka penisa stvara poteškoće i u stjecanju adekvatnog iskustva u liječenju te njegovu pravilnom odabiru.
2.7.2026
