Vrijeme čitanja članka: < 1 minuta

Inkontinencija urina kod muškaraca češće se javlja u starijoj životnoj dobi i često je povezana sa bolestima prostate. Svaki četvrti muškarac stariji od 70 godina ima određeni tip inkontinencije urina. Inkontinencija se može klasificirati kao statička, urgentna, miješana, paradoksna, kontinuirana i funkcionalna.

U liječenju inkontinencije urina važno je liječiti bolesti udružene sa nastankom inkontinencije poput uroinfekta, dijabetesa, srčanih bolesti, konstipacije te neuroloških bolesti. Promjena životnih navika poput redukcije unosa kofeina, tekućine, TT, prestanak pušenja, redovita tjelesna aktivnost mogu smanjiti rizik od nastanka iste. Vježbe za jačanje mišića dna zdjelice također su od velike koristi. Medikamentozno liječenje urgentne inkontinencije započinjemo antimuskarinicima (solifenacin, darifenacin, tolterodin, oksibutinin).

Nuspojave ovih skupina lijekova (suhoća usta, usporen rad crijeva uz zatvor, ubrzan rad srca) najčešće su uzrok prekida liječenja. U slučaju nuspojava koriste se agonisti beta-3 adrenoreceptora koji uzrokuju direktnu relaksaciju mišića mokraćnog mjehura. Ovi lijekovi mogu imati potencijalni učinak na beta receptore kardiovaskularnog sustava i dovesti do hipertenzije i glavobolje. Treću liniju terapije predstavlja primjena botulinum toxina u mokraćni mjehur te sakralna neuromodulacija električnom stimulacijom.

U bolesnika sa statičkom inkontinencijom u obzir dolazi kirurško liječenje tzv. “sling”-om kada se minimalno invazivnom kirurškom tehnikom ispod mokraćne cijevi postavlja polipropilenska trakica koja poboljšava zaporni mehanizam mokraćne cijevi oponašajući raniju funkciju prostate. Za liječenje teške statičke inkontinencije koriste se artificijelni urinarni sfinkteri koji zahtjevaju mehaničku manipulaciju bolesnika kod započinjanja mokrenja.

Inkontinencija urina u muškaraca predstavlja značajan i rastući zdravstveni problem koji ima veliki utjecaj na kvalitetu života bolesnika. Liječenje zahtjeva pažljivu evaluaciju uz liječenje popratnih bolesti, potpunu informiranost bolesnika o različitim terapijskim opcijama s naglaskom na konzervativne mjere i uvažavanje bolesnikovih očekivanja prije izbora najprikladnijeg terapijskog modaliteta.