Ovdje će biti riječi o kamencima mokraćnog sustava općenito. Bolest kamenaca mokraćnog sustava naziva se jednom riječju urolitijaza od grč. – lithos, što znači kamen. Pojava kamenaca mokraćnog sustava može zahvatiti doslovno svaki njegov dio od bubrega do prostate i mokraćne cijevi (lat. – urethra). Još oko 4800 g. prije Nove ere datira prvi nalaz kamena u mokraćnom mjehuru egipatske mumije, a upravo pojava kamena u mokraćnom mjehuru zaokupljala je veliku pažnju liječnika kroz povijest dok dijagnostika, a osobito kirurgija bubrežnih i kamenaca mokraćovoda (lat. – ureter), nije bila moguća sve do otkrivanja X-zraka (Röntgen) odnosno do kraja 19. i početka 20. stoljeća razvojem anestezije.
Osim općeg termina urolitijaza još se, za kamen mokraćnog sustava, rabi i pojam konkremenet (lat. – concrementum, calculus) kao i urolit. Kamenci mokraćnog sustava vrlo su česta dijagnoza u urologiji, a njihova učestalost (prevalencija) je oko 10-15% tijekom života što je ovisno o dobi, rasi, spolu i zemljopisnoj lokaciji. U djece je urolitijaza rijetka pojava dok muškarci obolijevaju dva do tri puta češće od žena i to najčešće u dobi od 40-60 godina, a iza te dobi bilježimo nešto češću pojavnost u žena što se povezuje s menopauzalnim hormonskim promjenama odnosno manjku protektivnog djelovanja estrogena. Nadalje, češće obolijevaju ljudi u područjima sa suhom i vrlo toplom klimom kao i radnici izloženi poslovima na visokim temperaturama.
Daleko najznačajniji uzrok nastanka kamena mokraćnog sustava je prezasićenosti urina odnosno visoka koncentracija pojedinih iona iako to ni približno nije jedini uzrok. Tu su još pozitivna obiteljska anamneza kao i prva pojava kamenaca u mlađoj dobi, hormonski poremećaji poput pojačanog rada paratiroidnih žlijezda (hiperparatireoidizam), pojačana resorpcija kalcija i fosfata iz crijeva (Chronova bolest) što dovodi do prezasićenosti urina tim ionima.
Nadalje tu su metabolički poremećaji poput bubrežne (lat. – renalne) tubularne acidoze koja dovodi do stvaranja sitnih kamenaca u samoj srži bubrežnog tkiva (nefrokalcinoza), poremećaji metabolizma mokraćne kiseline, nasljedna cistinurija odnosno poremećaj metabolizma aminokiseline cistina, ali i pojedini lijekovi koji povećavaju rizik od nastanka urolitijaze (npr. indinavir, triamteren).
Posebnu skupinu rizičnih faktora čine anatomske abnormalnosti urotrakta, što je ujedno i primarni urološki interes, koje pogoduju otežanom izlučivanju urina i time nastanku urolitijaze, a to su opstrukcija uretera zbog bilo kojeg razloga, tzv. medularni spužvasti bubrezi, ureterokela i refluks urina iz mjehura u bubrege, potkovasti bubreg itd.
Kamence mokraćnoga sustava možemo podijeliti na više skupina obzirom na različite parametre. Njihovom veličinom svrstavamo ih u one do 5 mm, potom između 5 i 10 mm, 10 – 20 mm i one veće od 20 mm. Smještajem razlikujemo kamence bubrega i bubrežnog izvodnog sustava, mokraćovoda (ureter), mokraćnog mjehura i kamence prostate. Kamenci u samom bubrežnom tkivu nedostupni su kirurškom liječenju i predstavljaju interes nefrologije kao internističke struke dok oni u prostati (tzv. prostatoliti) mogu biti odstranjeni prilikom operacije prostate endoskopskim ili klasičnim, otvorenim, pristupom, ali sami po sebi nikada nisu indikacija za operaciju. Obzirom na njihovu vidljivost na konvencionalnoj RTG snimci kamenci mogu biti vidljivi, slabije vidljivi ili nevidljivi (radiolucentni), dok su CT urografijom vidljivi svi kamenci. Njihova vidljivost na RTG snimanju ovisi o količini kalcija koji je istaložen u pojedinu vrst kamenaca, a bitna je jer se operacije kamenaca izvode pod kontrolom RTG, a ne CT uređaja. Obzirom na njihovo porijeklo (etiologiju) razlikujemo infektivne i neinfektivne kamence, one nastale zbog metaboličkih i/ili nasljednih poremećaja.
O vrstama kamenaca obzirom na njihovu etiologiju i sastav će biti više riječi u drugom dijelu ove kolumne.
21.9.2026
