U posljednjih 24 godine, točnije od 2007., Republika Hrvatska punopravna je članica Europske organizacije za transplantaciju organa, odnosno Eurotransplanta. Iskra ideje o potrebi osnivanja Eurotransplanta temeljena je na činjenici da je preživljenje onih presađenih bubrega koji su genetski što sličniji primatelju znatno bolje.
Za presađivanje bubrega postoje stanja urgentnosti. Urgentni bolesnici su oni koji su izgubili krvožilne pristupe za hemodijalizu i transperitonejski pristup, zatim oni s visokorizičnom uremijskom polineuropatijom te oni koji su u ozbiljnom riziku od suicida zbog dosadašnjeg liječenja dijalizom. Nadalje, tu su bolesnici kod kojih postoji iznimno visok stupanj imunološke i genske podudarnosti, kao i djeca, odnosno pedijatrijski bolesnici, kod kojih će psihofizički i spolni razvoj biti znatno bolji nakon uspješno učinjene transplantacije prije puberteta.
Prilikom transplantacije odstranjenje (nefrektomija) nativnih bubrega potrebno je samo u nekim situacijama koje nisu česte, ali posebnu pažnju treba posvetiti stanju srca, jer bolesnici nakon transplantacije najčešće umiru zbog infekcije ili zatajenja srca. Osim toga, bilo bi uputno kod svakog bolesnika već u početnim stadijima zatajenja bubrežne funkcije učiniti i biopsiju bubrega kako bi se mogao utemeljeno procijeniti rizik recidiva osnovne bolesti. Naime, neke bubrežne bolesti mogu već u ranim fazama nakon transplantacije bespovratno uništiti sam transplantat.
Kako bi se transplantat (engl. graft) što bolje sačuvao od odbacivanja, provodi se medikamentozna imunosupresija. Ona ne mora biti osobito jaka ako postoji dobra imunološka i genska podudarnost između davatelja i primatelja, a osobito ako je riječ o obiteljskoj transplantaciji bubrega. Treba naglasiti kako ne postoji „najbolja imunosupresivna terapija“ univerzalna za sve transplantirane bolesnike, nego je potrebno takvu terapiju prilagoditi svakom pojedinom bolesniku. S tim ciljem koriste se različiti lijekovi, a svaki od njih ima svoje neželjene nuspojave, zbog čega se za većinu određuje serumska koncentracija.
Imunološke komplikacije svode se na odbacivanje grafta. Zbog uvođenja tzv. cross-match testiranja danas se hiperakutno odbacivanje gotovo više i ne viđa. Pa ipak, i dalje ostaju drugi oblici odbacivanja kroz vrijeme, kao što su akutno stanično i akutno humoralno (posredstvom tjelesnih tekućina) odbacivanje, pri čemu se ovo potonje teže liječi. Konačno, postoji i kronično odbacivanje transplantata, što je polagan, ali progresivan proces koji se vrlo teško liječi.
Kao što je iz dosad iznesenoga razvidno, preživljenje i bolesnika i grafta ovisi o mnogim čimbenicima. To su imunološka i genska podudarnost između davatelja i primatelja, narav same osnovne bolesti, imunosupresijski protokoli, kvaliteta samog presatka, dob primatelja, podrijetlo grafta (živi davatelj ili kadaverični transplantat) te iskustvo centra u kojem se transplantacija izvodi. Općenito se smatra da bi preživljenje bolesnika trebalo biti oko 90 % nakon jedne, a 85 % nakon pet godina, dok bi preživljenje grafta trebalo biti 85 % nakon jedne, a 70 % nakon pet godina.
10.11.2025