Stariji muškarci s dobroćudno uvećanom prostatom (BPH – benigna prostatična hiperplazija) i smetnjama mokrenja često su u primorani razmišljati o kirurškom liječenju – operaciji prostate.
„A da Vi meni lijepo izvadite tu prostatu pa smo se riješili brige, i Vi i ja!?“ Ili: “Imate li kakav jači lijek za to mokrenje, ovo je sve slabo, a ne bih baš rado pod nož.“ Ili: „Jooj, ne … ni za živu glavu dajte bilo što drugo, samo ne operacija!“ Ili:“Ma ne bih ja to … bio je moj kum na operaciji pa mu je sad još i gore!“
…. i mnoge druge slične situacije viđam u urološkoj ambulanti. Dok se jedni iracionalno boje operacije pristajući na sve drugo osim kirurškog liječenja, drugi, isto tako iracionalno i nekritično, vide u kirurškom nožu uspješan i bezopasan lijek za sve svoje probleme s mokrenjem. Donijeti odluku o tome kada operirati prostatu nije sasvim lako. Zapravo uvijek odluku donosi sam bolesnik dok urolog daje savjet o kirurškom liječenju. Odluka bolesnika je zapravo pristanak na savjet urologa, a savjet dajemo imajući na umu dosadašnji tok bolesti i rezultate liječenja, već nastale komplikacije ili njihovo odsustvo, vrstu tegoba, njihovu progresiju, dob i opće zdravstveno stanje bolesnika.
Posljednjih 20-tak godina sve manje se pribjegava kirurškom liječenju benigno uvećane prostate što je posljedica gotovo masovne upotrebe lijekova za BPH i poboljšanje mokrenja. I dok je to u neku ruku za blagodat ova praksa ima i svoje nedostatke. Lijekovi nedvojbeno imaju svoj povoljni učinak na olakšanje mokrenja te usporavanje ili čak zaustavljanje rasta prostate i zahvaljujući tome nužnost operacije postala je znatno rjeđa. Međutim, lijekovi imaju i svoja ograničenja. Tako npr. nikakvim lijekom nećemo uspjeti od velike prostate učiniti malu niti promijeniti njezin oblik. Nadalje, ne možemo lijekom vratiti niti liječiti već nastale posljedice i komplikacije uvećane prostate koja predstavlja zapreku normalnom mokrenju i kao takva oštećuje mokraćni sustav.
Komplikacije uvećane prostate apsolutna su indikacija za operacijsko liječenje! To su: ponavljanje nemogućnosti mokrenja (tzv. ponovljena retencija urina), ponavljanje krvarenja iz prostate, kamen i/ili divertikl mjehura kao posljedica uvećane prostate, proširenje izvodnih kanala (lat.,uretera) bubrega te recidivne uroinfekcije također kao posljedica uvećane i opstruktivne prostate i konačno dugotrajna kronična retencija mokraće – situacija u kojoj je mjehur stalno pun i ne može se isprazniti, a da bolesnik više i ne osjeća potrebu za mokrenjem. Nastanak navedenih komplikacija moramo shvatiti kao znak da smo idealno vrijeme za kirurško liječenje već propustili pa će i postoperacijski oporavak biti teži, a ponovno uspostavljanje normalnog mokrenja dugotrajnije.
Želim naglasiti kako smatram da nije dobro upornim korištenjem nekih vrsta lijekova nekritično dugo odgađati operaciju u onih kojima je potrebna – ne hitno, ali svakako potrebna u dogledno vrijeme. Na taj način gubimo dragocjeno vrijeme u kojem bolesnik još nije dosegao vrlo visoku dob i njegovo zdravstveno stanje nije toliko opterećeno drugim bolestima i lijekovima. Nerazumno dugim odlaganjem operacije dovodimo nerijetko bolesnika u situaciju da više ne može podnijeti operativni rizik pa je trajni kateter jedino rješenje. Katkad on doista i preostaje kao jedino rješenje ali to je rješenje iz nužde, a ne pitanje izbora. Ovim tekstom nastojim približiti muškarcima koliko je potrebno odlučivati o operaciji u vrijeme dok imaju izbora pa, zajedno sa svojim urologom, racionalno donositi odluke, a ne pod svaku cijenu izbjegavati kirurško liječenje i na kraju iz nužde nositi trajni kateter – najlošije rješenje od svih! Isto tako, jednako je krivo u operaciji prostate nekritično vidjeti jedino pouzdano rješenje svih poteškoća s mokrenjem. Usput, takav stav je i opasan.
10.2.2026
