Ovdje govorimo o specifičnom obliku kirurških zahvata koji su usmjereni minimiziranju traume za bolesnika poglavito birajući pristup pojedinom kirurškom zahvatu, a to se u najvećoj mjeri odnosi na izbjegavanje tzv. klasične kirurgije otvorenim širokim rezom. Poanta minimalne invazivnosti je, dakle, u pristupu operativnom polju jer „unutra“ se gotovo uvijek opet mora napraviti isti kirurški postupak kao i kod otvorene operacije. Ipak, takvim, minimalno invazivnim pristupom, smanjuje se trauma, morbiditet, skraćuje se boravak u bolnici odnosno ubrzava oporavak te zaostaje znatno manji, ili nikakav, ožiljak, a uz isti terapijski učinak.

Minimalno invazivni zahvati su svakako u ekspanziji zahvaljujući tehnološkom endoskopskom napretku. Upravo je taj napredak još i više od sto godina unazad odvojio urologiju iz zagrljaja opće kirurgije, a danas se u urologiji koriste, sa ciljem dijagnostike i terapije, gotovo sve minimalno invazivne kirurške tehnike. Navedeno vrijedi promatramo li minimalno invazivnu kirurgiju s aspekta kirurške tehnike, same bolesti i njezine lokacije ili pak korištenog izvora energije. U okviru minimalno invazivne kirurgije treba svakako spomenuti nekoliko kirurških kategorija i to uglavnom sa stanovišta medicinske tehnologije. To su izvantjelesno mrvljenje kamenaca (ESWL), laser u urološkoj kirurgiji, krioterapija, radiofrekventna i mikrovalna ablativna terapija, laparoskopija i robotika. Detaljnije ćemo navesti samo neke od navedenih kategorija.

LASER se dominantno koristi u urolitijazi – liječenju kamenaca mokraćnog sustava – a oni predstavljaju vrlo često stanje u općoj populaciji. Laserom je moguće, uz korištenje cistoskopa, ureteroskopa (URS), fleksibilnih ureteroskopa i perkutanih endoskopskih pristupa na bubreg (PCNL) kamenac smrviti u sitne fragmente ili gotovo u prašinu. Naravno, postoje određene limitacije osobito u pogledu veličine, lokalizacije i tvrdoće kamenca. Kod uvećane prostate (BPH), kada je potrebno kirurško liječenje, transuretralna laserska vaporizacija pruža izvrsnu kontrolu krvarenja, a nedostatak je odsustvo tkivnog preparata za patohistološku analizu. Kod malih tumora kanalnog sustava laserska ablacija, rekao bih, idealno zamjenjuje klasičnu otvorenu nefroureterektomiju koja se izvodi iz dva veća reza.

LAPAROSKOPIJA danas predstavlja metodu kojom se mogu, kroz 3-4 mala kožna reza, izvesti gotovo sve urološke operacije. Tu se radi o odstranjenju bubrega zbog raka, donorskoj nefrektomiji, resekciji bubrega zbog tumora, fenestraciji velike simptomatske ciste, stenozi pijeloureteralnog segmenta i raznoj patologiji nadbubrežne žlijezde gdje je laparoskospija idealna zamjena klasičnoj otvorenoj kirurgiji. Nadalje, moguće je izvesti laparoskopsku nefroureterektomiju, retroperitonealnu limfadenektomiju i to u stadiju I tumora testisa kao i postkemoterapijsku limfadenektomiju što predstavlja jedan od najzahtijevnijih kirurških laparoskopskih zahvata. Moguće je učiniti i laparoskopsku radikalnu prostatektomiju iako prednosti ovog pristupa nisu toliko naglašene kao što je to sa zahvatima navedenima gore.

ROBOTIKA je dio minimalno invazivne urološke kirurgije koje je svoje mjesto našao upravo u području radikalne kirurgije prostate otklonivši gotovo sve nedostatke laparoskopskog pristupa. U upotrebi je u svijetu od 2000-te godine, a u nas se izvodi na Klinici za urologiju KBC-a Zagreb. Robotika podrazumijeva vrlo sofisticiranu i iznimno skupu tehnološku opremu.

Na samom kraju vrijedno je napomenuti čitatelju kako je posve krivo stajalište prema kojem je minimalno invazivna kirurgija ujedno i znatno manje opasna, a još je pogubnije vjerovati u to kako se radi o kirurgiji koja nema svoje komplikacije i moguće neželjene ishode. Pojam „minimalno invazivan“ i pojam „bez komplikacija“.