Katkad se nađemo u situaciji da bubrezi preslabo obavljaju svoje funkcije i potreban je neki od oblika nadomještanja tih funkcija a ponajprije funkcije filtracije krvi koja i jest temeljna zadaća bubrega. Ovdje, naravno, govorimo o dijalizi jer to je jedini pouzdani način filtracije, a time i „pročišćenja“ krvi. Naravno, nikako ne treba na ovom mjestu izostaviti transplantaciju bubrega kao najtrajniji oblik nadomještanja funkcije bubrega.
Dijaliza se može izvoditi na dva osnovna načina, a to su hemodijaliza i peritonejska dijaliza. Dijaliza se može izvoditi kao privremena, akutna mjera i kao kronični, dugotrajni oblik nadomještanja bubrežne funkcije. Kada se radi o akutnoj dijalizi redovito govorimo o hemodijalizi dok se kroničnom obliku nadomještanja bubrežne funkcije i filtracije može raditi i o peritonejskoj formi dijalize.
Izbor metode kojom ćemo kronično nadomještati funkciju bubrega ovisi o mnogo faktora, a tu su primarno motiviranost samog bolesnika i pokretljivost, njegova samostalnost odnosno mogućnost pružanja obiteljske pomoći, njegova radna sposobnost i druge, prateće bolesti – primarno dijabetes, aterosklerotska bolest kao i stanje respiratorne funkcije. Treba spomenuti i značaj ranijih operacija te preboljenje B i C hepatitisa. Dob nije ograničavajući faktor za dijalizu ali se transplantacija u starijoj dobi rjeđe primjenjuje.
Hemodijaliza se može akutno, privremeno izvoditi kroz tzv. dijalizni vaskularni kateter koji se postavlja u neku veliku venu, a najčešće na vratu ili u podključnu venu (v. subclavia). U suprotnom, ako se planira kronična hemodijaliza, potrebno je prethodno osigurati, na nekom pristupačnom mjestu, adekvatan širi spoj arterijskog i venskog sustava. S tim ciljem vaskularni kirurg formira arteriovensku fistulu (AV fistula) od nativnih krvnih žila ili se, u izabranim slučajevima, mora koristiti umjetnim žilnim implantatom odnosno arteriovenskim usatkom (tzv. AV graft). Nativnoj AV fistuli je potrebno neko vrijeme sazrijevanja prije nego što postane upotrebljiva za punkciju i hemodijalizu, a to je najčešće tri do pet tjedana.
Peritonejska dijaliza zapravo ima status prvog izbora u postupcima nadomještanja bubrežne funkcije jer u značajnoj mjeri poboljšava kvalitetu života i može se izvoditi u kućnim uvjetima. Ovdje je glavni princip da potrbušnicu (lat., peritoneum) koristimo kao dijalizacijsku membranu, a pristup u trbušnu šupljnu osigurava ponovo kirurg (ili urolog) postavljanjem tzv. peritonejskog katetera kroz trbušnu stijenku unutar peritonejske šupljine. Ovakav oblik dijalize osobito je pogodan za bolesnike sa srčano-žilnim bolestima te u starijoj životnoj dobi ukoliko je omogućena adekvatna skrb za bolesnika i osiguranje potrebne opreme. Neki raniji operativni zahvati u trbušnoj šupljini, i njehove posljedice (poput opsežnih priraslica) mogu kontraindicirati ovakav oblik nadomještanja bubrežne funkcije. Kroz spomenuti peritonejski kateter se utoči sterilna otopina za dijalizu u trbuh i tamo ostavi neko vrijeme kako bi se omogućilo odstranjenje uremičkih toksina i drugih otpadnih tvari. U formi „CAPD – Continuous ambulatory peritoneal dialysis“ bolesnici sami vrše izmjenu dijalizne tekućine (obično 3-4x dnevno), dok „APD – Automated peritoneal dialysis“ izmjene dijalizne tekućine vrši uređaj za dijalizu.
3.5.2023
