Suicidalno ponašanje je rezultat vrlo složenog međudjelovanja psihičkih, društvenih i obiteljskih čimbenika. Pokušaj suicida je čin u kojem postoji svjesna namjera uništenja vlastitog života…
Suicidalno ponašanje je rezultat vrlo složenog međudjelovanja psihičkih, društvenih i obiteljskih čimbenika. Pokušaj suicida je čin u kojem postoji svjesna namjera uništenja vlastitog života. Tijekom posljednjih nekoliko godina, suicidi se u svim razvijenim zemljama smatraju značajnim javnozdravstvenim problemima. Samoubojstvo je treći vodeći uzrok smrtnosti među mladima u dobi od 15 do 24 godine, a prema najnovijim podacima svaka dva sata jedna mlada osoba počini suicid.
Pokušaj suicida i suicid može se javiti u svako životno doba, a vrlo često se javlja u doba adolescencije. Adolescencija označava prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob. Samoozljeđivanje u ranoj adolescentnoj dobi relevantan je pokazatelj psihičkog zdravlja kasnije u odrasloj dobi te predstavlja rizični čimbenik za suicidalno ponašanje i pokušaj suicida, s tim da je pokušaj suicida češći u ženskih osoba, odnosno adolescentica u dobi od 15 do 18 godina.
Brojni su rizični čimbenici koji mogu dovesti do samoubojstva mlade osobe, kao npr. raniji pokušaj suicida, suicid u obitelji, gubitak bliske osobe, gubitak prijatelja, razvod braka roditelja, prekid veze sa partnerom, društvena izolacija, anoreksija, bulimija, ovisnost o drogama i alkoholu (alkohol i droge smanjuju kontrolu nad vlastitim ponašanjem), izloženost nasilju u obitelji, školi ili društvu, školska sredina i neuspjeh u školi, rano iskustvo seksualnog zlostavljanja, odnosno roditeljskog zanemarivanja ili pripadnost LGB zajednici (lezbijke, gay, biseksualci). Pripadnici LGB zajednice izloženi su institucionalnim predrasudama, socijalnom stresu, socijalnoj isključenosti i homofobnom ponašanju, što dovodi do osjećaja straha i srama zbog vlastite seksualnosti i otvara mogućnost pokušaju suicida ili samom suicidu.
Osim nabrojenih egzogenih čimbenika, postoje i endogeni čimbenici, a to su prije svega razna mentalna oboljenja – depresivni poremećaji najčešći su faktor rizika. Osim depresivnih poremećaja, sa pokušajem suicida povezani su još i zlouporaba psihoaktivnih supstanci, panični napadaji, poremećaji ponašanja i shizofrenija. Adolescenti koji boluju od dugotrajnih depresija ili anorexie nervose obično promišljeno planiraju suicid, dok adolescenti sa impulzivnim suicidalnim ponašanjem nisu nužno depresivni, već pate od poremećaja pozornosti te se prema drugim osobama ponašaju impulzivno i agresivno.
Odnos između suicida i pokušaja suicida je kompleksan, pri čemu možemo razlikovati dva tipa samoozljeđivanja. Prvi tip je vezan za suicidalno ponašanje: adolescent skriva svoje ozljede i svoju psihičku bol od okoline. Drugi tip najčešće vežemo uz parasuicid: adolescent naglašava svoje ozljede i ne skriva ih od okoline, a samoozljeđivanje služi skretanju pozornosti na adolescentove probleme ili može biti u službi ucjene, te je najčešće ozbiljan poziv u pomoć.
Obzirom na zabrinjavajući trend porasta broja mladih osoba koje čine suicid potrebna je ozbiljna prevencija pokušaja suicida. Upravo razumijevanjem čimbenika koji mogu dovesti do samoubojstva mladih osoba otvaraju se brojne mogućnosti prevencije, slijedom čega bismo mogli spriječiti događaje koje ostavljaju brojne posljedice na obitelji i na društvo u cjelini. Vrlo je važno ukazati adolescentima i djeci na potrebu prijavljivanja samoubilačkih izjava. Adolescenta koji je preokupiran mislima o suicidu, umiranjem te koji pokazuje znakove depresije i promjene u ponašanju, potrebno je saslušati sa razumijevanjem i empatijom. Od ostalih znakova upozorenja kod adolescenta mogu biti prisutni i poteškoće sa snom, gubitak zanimanja za svakodnevne aktivnosti, poklanjanje dragih osobnih stvari te rizično ponašanje.
Roditeljima adolescenata potrebno je ukazati na nužnost svakodnevne komunikacije sa djetetom. Također je nužno ukazati im na koje promjene u ponašanju djece i signale moraju obratiti pažnju, te ih potaknuti da kod adolescenata razvijaju samopoštovanje i stvaraju međusobni odnos povjerenja.
Zaključno je potrebno ponoviti da je kod pokušaja suicida naglasak na prevenciji suicidalnog ponašanja, pa je u tom pogledu potrebno intenzivirati educiranost profesionalaca i zadužiti ih da svoje znanje prenesu na druge stručnjake. Prilikom razgovora sa suicidalnom osobom, koji primarno ima terapijski cilj, potrebno je da osoba-stručnjak ostavi dojam da se o suicidalnoj osobi brine, da s njom suosjeća, da je razumije i da joj je sklona pomoći. Također je potrebno senzibilizirati stručnjake za psihosocijalnu pomoć, nastavnike, pedagoge, psihologe, svećenike i djelatnike javnog informiranja na problem suicidalnosti i informirati ih o načinima adekvatnog djelovanja. Potrebno je i utjecati na promjene životnih stilova i poticanje pozitivnog mišljenja. Javnost treba biti senzibilizirana na mogućnost suicidalnosti i upućena kako je prevenirati. Od stupnja povezanosti obitelji, škole i društvenih službi koje skrbe za adolescente, u konačnici će ovisiti i uspjeh rane prevencije suicidalnog ponašanja adolescenata.
Literatura:
- Verner C., Razvojna psihopatologija i psihijatrija od dojenačke dobi do adolescencije, naklada Slap
- Schleier J., Sve što trebate znat io tinejdžerskim samoubojstvima, Zagreb, Slovo 2
- Stanić I., Prevencija samoubojstva maloljetnika, Napredak: časopis za pedagogiju, teoriju i praksu
- Kocjan Hercigonja D., Folnegović Šmalc V., Prepoznavanje i rano otkrivanje i sprečavanje suicidalnosti
24.10.2016
