Bipolarni afektivni poremećaj (ranije nazivan „manično-depresivna psihoza”) karakteriziran je izmjenama povišenog (manija ili hipomanija) i sniženog raspoloženja (depresija) što posljedično dovodi do znatnog poremećaja bolesnikovog raspoloženja i aktivnosti.
Oko 30% bolesnika u općoj praksi ima neku vrstu poremećaja raspoloženja. Učestalost javljanja (prevalencija) bipolarnog poremećaja u Europi je oko 1%. No, kako se često pogrešno dijagnosticira, njegov udio u populaciji vjerojatno je i veći. To je kronični poremećaj i spada među 10 svjetskih najvećih javnozdravstvenih problema. Za većinu bolesnika periodi sniženog raspoloženja svojim trajanjem i učestalošću javljanja značajno premašuju periode povišenog raspoloženja. Što se bolest kasnije dijagnosticira, ishod može biti nepovoljniji.
Klinička slika
Osim promjene u raspoloženju, ovaj poremećaj dovodi do oštećenja i u ostalim psihičkim funkcijama uključujući pažnju, mišljenje, nagon i volju. Faze povišenog raspoloženja karakterizirane su hiperaktivnošću, osjećajem viška energije i samopouzdanja, pretjeranog optimizma, smanjenom potrebom za snom.
Takvo povišeno raspoloženje može varirati od bezbrižne veselosti do nekontroliranog uzbuđenja. Dijagnosticiranje i liječenje (hipom) manične faze može predstavljati problem jer se oboljela osoba osjeća puna energije i ideja, pa često nije sklona dolasku liječniku i uključivanju u tretman. Kod bolesnika sa sniženim (depresivnim) raspoloženjem javlja se gubitak energije, interesa i uživanja, osjećaj krivnje i bezvrijednosti, teškoće u donošenju odluka, promjene apetita i tjelesne težine, problem koncentracije, gubitak apetita, smetnje spavanja, bezvoljnost i osjećaj usporenosti.
U depresivnoj fazi takvi bolesnici mogu pokazivati sklonost suicidu, dok su u hipomanično/maničnoj fazi skloniji različitim nepromišljenim postupcima (zaokupljeni su velikim planovima u kojima sebi pripisuju veliku ulogu, uključuju se u nove pothvate i aktivnosti) koji mogu dovesti do pretjeranog trošenja novca i financijskih gubitaka, ugrožavanja poslovnih, obiteljskih ili socijalnih odnosa, zaljubljivi su uz izražen povećani seksualni interes. Uz sve navedene smetnje u obje faze bolesti mogu biti prisutni i psihotični simptomi (sumanute ideje i halucinacije).
Često se javljaju različitim preuveličane ideje političke, financijske, seksualne ili religiozne prirode, a ideje proganjanja mogu biti izražene u toj mjeri da se razviju u pravi progonstveni sustav.
Rizični čimbenici
Smatra se da bipolarni poremećaj nastaje uzajamnim djelovanjem bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika. Od ostalih rizičnih čimbenika navode se viši socioekonomski status, psihosocijalni stresovi, zlouporaba alkohola i droga i ostalo.
Učestalost javljanja i tijek bolesti
Manične epizode obično počinju naglo i traju između dva tjedna i četiri do pet mjeseci (prosječno trajanje je oko četiri mjeseca). Depresivne epizode traju duže, oko 20 tjedana, dok rjeđe, obično kod starijih osoba mogu trajati i godinu dana. Prva epizoda bolesti obično se javlja između 15. i 30. godine života, no može se javiti u bilo koje doba od puberteta. Raniji početak bolesti upućuje na kroničan tijek, brze izmjene epizoda i miješanu kliničku sliku, što obično znači da će bolesnik lošije reagirati na terapiju i da će bolest imati lošiju prognozu.
Najčešći tijek bipolarnog poremećaja u odrasloj dobi je izmjena depresivnih i hipom/maničnih epizoda. S vremenom te epizode postaju sve češće, a periodi bez simptoma bolesti sve kraći. Kod 75% žena i 67% muškaraca poremećaj počinje depresivnom epizodom, a oko 10 do 20% oboljelih ima isključivo manične epizode, koje obično nastupe vrlo brzo. Broj epizoda manije kreće se od 2 do 30, s prosjekom oko 9 u toku života. Ako se ne liječi, manična epizoda obično traje oko tri mjeseca. Kod oko 15% bolesnika javljaju se psihotične epizode manije ili depresije.
Prognoza
Bolest dovodi do značajnog pada psihosocijalnog funkcioniranja i smanjene kvalitete života, a kada se javlja u mlađoj dobi nepovoljno utječe na tijek školovanja. Također predstavlja rizik za razvoj ovisnosti o psihoaktivnim tvarima oštećenja u socijalnom i radnom funkcioniranju. Istraživanja pokazuju da oko 20% bolesnika izvrši suicid, dok oko 35% pokuša suicid.
Čimbenici koji predstavljaju rizik za pokušaj suicida su obiteljska povijest suicidalnog ponašanja, prethodni pokušaj suicida, rani početak bolesti, istovremeno prisustvo drugog psihičkog poremećaja (npr. zloupotreba psihoaktivnih tvari, anksiozni poremećaj), tjelesno ili seksualno zlostavljanje, pušenje, psihosocijalni stresovi, nezaposlenost, usamljenost, godišnje doba (proljeće, rano ljeto), nedovoljno povjerenje u liječnika.
Koliko je važno liječenje takvih poremećaja pokazuju podaci da neliječeni bolesnici imaju kraći život za 9 godina, 14 godina smanjenu funkcionalnost i slabiju kvalitetu života 12 godina.
23.12.2015
