Arterijska hipertenzija predstavlja trajno povišenje sistoličke (≥140 mmHg), dijastoličke (≥90 mmHg) ili obiju vrijednosti krvnog tlaka u mirovanju.
Uvod
Arterijska hipertenzija predstavlja trajno povišenje sistoličke (≥140 mmHg), dijastoličke (≥90 mmHg) ili obiju vrijednosti krvnog tlaka u mirovanju. Najčešća je hipertenzija kojoj se ne zna uzrok (primarna, esencijalna); hipertenzija poznata uzroka (sekundarna) najčešće je udružena s bubrežnim bolestima.
U ranoj fazi hipertenzije nema patoloških promjena. No dugotrajna hipertenzija oštećuje periferne ograne, naročito kardiovaskularni sustav, mozak i bubrege, povisujući rizik za koronarnu bolest, infarkt miokarda i mozga (osobito hemoragični) te bubrežno zatajivanje. Oštećenja nastaju zbog razvoja generalizirane arterioloskleroze i ubrzanja aterogeneze.
Epidemiologija
U današnje vrijeme susrećemo se sa sve većim brojem mladih muškaraca i žena ( ispod 45 godina starosti) kod kojih je dijagnosticirana primarna hipertenzija. Razlog tomu je stresan tzv #menadžerski ” stil života, neadekvatne prehrambene navike – prehrana puna nezasićenih masnih kiselina i ugljikohidrata što dovodi do pretilodti, neredovita prehrana ( malo dnevnih obroka al izrazito obilnih), sedentarni način života, te sve raniji početak uzimanja alkohola i nikotina.U navedenoj skupini mladih hipertoničara hipertenzija je češća kod muškaraca, dok u u dobi između 45 i 65 godine, visok krvni tlak pogađa oba spola jednakom učestalošću. Nakon 65 godine češći je u žena.
Također u starijoj dobnoj skupini dominantana je izolirana sistolička hipertenzija kao posljedica ateroskleroze i krutosti perifernih krvnih žila, koje predstavljaju povećan otpor srćanom mišiću.
Prekomjerna težina i pretilost te starija životna dob povećavaju rizik pojave povišenog krvnog tlaka.
Simptomi
Hipertenzija je obično asimptomatska sve dok se ne razviju komplikacije na ciljnim organima. Hipertoničari u kojih se nisu razvile komplikacije nemaju simptoma kao što su vrtoglavice, omaglice, crvenilo lica, glavobolje, umor, epistaksa ili nervoza. Teške pak hipertenzije (vidi str. 617, Hitna stanja u hipertenziji) mogu uzrokovati izrazite kardiovaskularne, neurološke, bubrežne i retinalne simptome (npr. simptomatsku koronarnu aterosklerozu, srčano zatajivanje, hipertenzivnu encefalopatiju, bubrežno zatajivanje).
Hipertenzivna kriza predstavlja akutno stanje naglo povišenog krvnog tlaka 8 osobito sistooličkog)koje može završiti akutnim zatajenejm srca i/ ili akutnim krvarenjem u mozak i stoga predstavlja urgentno po život opasno stanje.
Razlikujemo tri stupnja arterijske hipertenzije:
Liječenje
Liječenje hipertenzije ponajprije podrazumijeva dijetu i promjenu životnog stila kao prvi korak u liječenju, a me- đu nefarmakološkim mjerama preporučuju se smanjenje unosa soli i alkohola, redovita tjelesna aktivnost, smanjenje tjelesne težine i prekid pušenja. Unatoč dosljedno provedenim navedenim mjerama, većini bolesnika s arterijskom hipertenzijom potrebna je medikamentna terapija kako bi se postigla zadovoljavajuća regulacija arterijskog tlaka. Mnoge studije su dokazale učinkovitost antihipertenzivne terapije u snižavanju arterijskog tlaka, ali i u smanjenju incidencije fatalnih i nefatalnih kardiovaskularnih događaja (1-3). Prema posljednjim smjernicama Europskoga društva za hipertenziju (ESH) i Europskog kardiološkog društva (ESC) u liječenju hipertenzije važna se uloga daje procjeni ukupnog kardiovaskularnog rizika u odnosu na arterijski tlak, na bubrežnu bolest čiji se parametri preporučuju u procjeni stupnja oštećenja ciljnih organa, te metabolički sindrom (4, 5). Danas se liječenje hipertenzije ne temelji samo na prevenciji kardiovaskularnih događaja, nego je cilj liječenja također smanjiti oštećenje ciljnih organa i prevenirati nastanak visokorizičnih stanja (4, 5). Naglašava se ravnopravnost svih skupina antihipertenziva kod izbora prvog lijeka za početak liječenja jer većina hipertoničara treba kombinaciju antihipertenziva. Za antihipertenzive svih pet skupina (tijazidski diuretici, beta-blokatori, blokatori kalcijskih kanala, ACE-inhibitori, blokatori angiotenzinskih receptora) rezultati mnogobrojnih studija su pokazali njihovu korist u smanjivanju broja fatalnih i nefatalnih kardiovaskularnih događaja kod hipertenzivnih bolesnika (4). Prema smjernicama ESH/ESC iz 2007. godine koje su obnovljene 2009. godine, liječenje hipertenzije možemo započeti ili monoterapijom ili kombinacijskom terapijom, naravno uz nefarmakološke mjere (6).
Prema ESH-ESC kardiološkim smjernicama iz 2009. (6) početne kombinacije antihipertenziva su: i – diuretik + ACE-inhibitor ili
– diuretik + blokator angiotenzinskih receptora ili
– diuretik + antagonist kalcija ili
– ACE-inhibitor + antagonist kalcija
– ili blokator angiotenzinskih receptora + antagonist kalcija.
Na našem tržištu prisutne su fiksne kombinacije ACE-inhibitora i diuretika, blokatora angiotenzinskih receptora i diuretika, beta-blokatora i diuretika, nedihidropiridinskog antagonista kalcija i ACE-inhibitora te kombinacija dihidropiridinskog antagonista kalcija i ACE-inhibitora
Zaključak
Kombinacijska antihipertenzivna terapija dovodi do značajnijeg sniženja krvnog tlaka i bolje tolerancije terapije u usporedbi s liječenjem jednim antihipertenzivom. Iskustvo liječničke prakse je pokazalo da ukoliko se fiksnom kombinacijom lijekova postigne dobra kontrola krvnog tlaka, bolesnici će i savjesnije i redovitije uzimati terapiju nego ako se doza lijeka postupno korigira u monoterapiji. Također, postupnom korekcijom doze sa jednim lijekom, produžuje se vrijeme do postizanja željenih vrijednosti krvnog tlaka.
Ukoliko se lijek treba uzimati kroz duživremenski period, manje pojedinačnih tableta koje dnevno treba uzeti dodatno povećava suradljivost bolesnika. Također učinci jednog lijeka u fiksnoj kombinaciji mogli bi smanjiti nuspojavu koja je posljedica drugog lijeka.
Posljedično svemu navedenom možemo zaključiti da će primjena fiksne kombinacije antihipertenziva dovesti do potpunije i dugoročnije kontrole krvnog tlaka, veće suradljivosti pacijenta, te niže pojavnosti nuspojava u odnosu na zasebno uzimanje antihipertenziva.
Literatura
1. Medical Research Council Working Party. MRC trial of treatment of mild hypertension: principal results. Medical Research Council. Br Med J 1985;291:97-104.
2. SHEP Collaborative Research Group. Prevention of stroke by antihypertensive drug treatment in older persons with isolated systolic hypertension: final results of the Systolic Hypertension in Elderly Program (SHEP). JAMA 1991;265:3255-64.
3. DAHLOF B, LINDHOLM LH, HANSSON L, SCHERSTEN B, EKBOM T, WESTER PO. Morbidity and mortality in the Swedish Trial in Old Patients with Hypertension (STOPHypertension). Lancet 1991;338:1281-5.
4. MANCIA G i sur. 2007 Guidelines for the Management of Arterial Hypertension: The Task Force for the Management of Arterial Hypertension of the European Society of Hypertension (ESH) and of the European Society of Cardiology (ESC). J Hypertens 2007;25:1105-87.
5. LAGANOVIĆ M. Fiksne kombinacije antihipertenzivnih lijekova – nove mogućnosti liječenja arterijske hipertenzije. Liječ Vjesn 2010;132:94-8.
6. MANCIA G i sur. Reappraisal of European guidelines on hypertension management: a European Society of Hypertension Task force document. J Hypertens 2009;27:2121- -58. 7. JULIUS
5.7.2018
