„Ne mogu vjerovati, opet mi je mama proslijedila link za čudotvornu miješavinu koja čuva od svih bolesti“, nedavno je kavi izjavila poznanica. Nije prvi put da je spomenula svoju mamu i njezino oduševljenje svih čudotvornim „lijekovima“ koje institucije skrivaju od naroda. A mama „zna istinu i ne želi biti ovca“.

Čini mi se da brojni društveni znanstvenici, a svakako brojni korisnici društvenih mreža podcjenjuju utjecaj takvog rebrandiranja čak i najopskurnijih teorija zavjere. Ponekad u njima ima i 10 posto istine, a onda se nadoda 90 posto nevjerojatnog, ali ta su uvjerenja dragocjena svima koji ih dijele upravo zato što je to toliko nevjerojatno, a oni su ih prokljuvili. I zato ih se neće odreći. Čak i ako im deset puta kristalno jasno dokažeš da raspolažu krivim podacima, neće se odreći tih uvjerenja jer se ne mogu odreći osjećaja superiornosti. Osjećaja da su oni otkrili istinu, da su antiovce. To nije razgovor argumenata, iako se tako naziva. To nije razgovor u kojem ima zdravog razuma, iako se na to pozivaju obje strane. To je sukob identiteta. Kojeg se ne želiš odreći jer ti on daje osjećaj vrijednosti. A tvoj ego ne može bez toga.

Dakle, to je prvi razlog zašto će netko ozbiljno shvatiti neki link koji nudi čudo. Ili uklanjanje parazita koji su izvori svih bolesti, ako niste znali. Ili neku meditaciju koja spriječava sve mentalne bolesti. Ili će tvrditi da C vitamin ubija stanice raka. Što je nejverojatnija tvrdnja to će lakše pronaći poklonike upravo zato što je toliko nevjerojatna. I otkriva se samo posebnima, pametnijima, svjesnijima, probuđenijima… Jer kad je netko uvjeren da spada u tu kategoriju neće se toga odreći jer mu daje osjećaj vrijednosti.

Zato će lakše povjerovati nekoj suludoj tvrdnji s weba, nego znanstveniku koji je 30 godina proučavao to područje. Ili će pronaći nekog „svog“ znanstvenika pa će tvrditi da je on marginaliziran zato „što donosi istinu“, a ne zato što je falsificirao rezultate svog istraživanja.

No kao što sam rekao, tu nema rasprave jer ljudi ne preispituju uvjerenja koja su dio njihova identiteta. Nevezano radi li se o religijskim uvjerenjima ili ako misliš da je tvoje hrvatstvo definirano mržnjom nekoga drugoga ili ako si uvjeren da si superioran jer znaš istinu.

Zato ću ovaj tekst posvetiti mogućem dijelu rješenja. Ne obraćam se onima koji su već zaglibili u taj antiovčasti identitet jer su me oni ionako već počastiti živahnim etiketama. Kako ne smiju preispitati svoje stavove moraju umanjiti one koji izazivaju te stavove. I zato rasprava s njima nema smisla. Sjetite se toga kada sljedeći put uđete u neki Fejs rat oko bilo čega. Ako su njihova uvjerenja dio onoga što ta osoba jest, ona neće preispitivati ta uvjerenja i uopće vas ne sluša.

No, idemo na moguće rješenje. Jer dio razloga popularnosti zavjerastih teorija o zdravlju (a odnosi se i na druga područja) jesu problemi u organizaciji i komunikaciji zdravstvenog sustava. Svjestan sam da imamo premalo zaposlenih, ponešto podobnih, da sustav može biti bolje organiziran… No to ne mogu adresirati jer ne znam riješiti te probleme.

Ali mogu reći nešto o komunikaciji sustava prema javnosti. Jer svi koji se suočavaju s ozbiljnim dijagnozama trebaju imati povjerenja u sustav. U liječnike, sestre i sve s kojima dolaze u kontakt. Povjerenje je dio lijeka. A ponekad svi navedeni nemaju vremena, energije, a ni vještina za kreiranje povjerenja. Ponekad pacijente ni ne pogledaju u oči (a vjerujte, važno je). Ponekad ni ne znaju kako se zovu, iako su ih vidjeli već 5 puta (razumijem da ih ne možete sve zapametiti, ali uzmite tri sekunde prije nego što uđu u vaš ured). Ponekad čekaju 6 dati u nekoj mračnoj čekaonici bez da im itko objasni zašto čekaju (znam da ne možete riješiti organizacijske probleme, ali možete im osigurati suosjećanje i dvije rečenice objašnjenja)…

Jer te se stvari mogu promijeniti. Tu možemo napraviti iskorak. Barem u tim najjednostavnijim situacijama. Jer što više određeni liječnik ili sestra ili bilo tko iz sustava zasluže povjerenje pacijente, to će taj pacijent imati manje sklonosti da čudotvorna (a zapravo opasna) rješenja traži online.

Možda neki od njih i dalje žude za vremenima kada se povjerenje dobivalo a priori. Sjećate se vremena kada su svećenik učitelj i liječnik imali maksimalno poštovanje u svakom mjestu? Nijedna od te tri kategorije danas to nema. I nema smisla žaliti se na to jer se stvarnost tako neće promijeniti. Ima smisla biti dio rješenja. A jedan sićušni dio rješenja jest i u činjenju apsolutno svega što se može da pacijenti imaju povjerenja u sustav. Predložio sam tek nekoliko najosnovnijih i najjednostavnijih opcija koje može svatko primijeniti.

Jer nema smisla gledati što sve ne valja. Ima smisla vidjeti koji dio rješenja možeš biti.

Povjerenje može biti ljekovito!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.