Vrijeme čitanja članka: 2 minute

Namjera ove kolumne je dati definiciju i pregled temeljnih činjenicama o inkontinenciji.

Razlog interesa za ovu temu je činjenica da se radi o vrlo čestom stanju. Osobito je to slučaj u starije populacije i dominantno u žena, a kako svjetska populacija generalno stari, to će problemi starijih ljudi neizbježno postati masovniji.

Inkontinencijom se smatra svako nevoljno otjecanje znatnije količine mokraće. Nekoliko kapi urina koje nakon normalnog akta mokrenja prokapaju iz mokraćne cijevi NE SMATRAJU se inkontinencijom – takvu tegobu svrstavamo u kategoriju smetnji koje se javljaju nakon normalnog mokrenja (tzv. postmikcijske tegobe) i ne predstavljaju inkontinenciju. Prava inkontinencija uključuje „znatniju količinu urina“. Žene starenjem spontano teže poteškoćama s inkontinencijom dok muškarci pokazuju generalnu tendenciju otežanom mokrenju odnosno retenciji. Procjenjuje se da u 50-im godinama oko 40% žena ima inkontinenciju dok je to stanje prisutno u više od 50% žena starijih od 65 godina. O spolno vezanim specifičnostima inkontinencije pisat ću u jednoj od slijedećih kolumni, a ovdje iznosim samo osnovne spoznaje o tom problemu.

Inkontinencija može biti bolest per se ili simptom (posljedica) neke druge bolesti. Tako npr. kod žena koje više puta rodile prirodnim putem, budući da je u njih mišićno dno zdjelice oslabilo, govorimo o inkontinenciji kao bolesti. Nasuprot tome, nakon nekih ozljeda leđne moždine ili kod nekih neuroloških bolesti razvija se inkontinencija kao posljedica, odnosno simptom te bolesti. Dvije osnovne vrste inkontinencije, koje je važno razlikovati, su tzv. stress-inkontinencija i urgentna inkontinencija.

Stress-inkontinencija je pojava nevoljnog otjecanja znatnije količine urina prilikom povišenja tlaka u trbušnoj šupljini (intraabdominalni tlak) a to povišenje se javlja u tipičnim situacijama – npr. kod kašljanja, kihanja, naglog smijanja, uspinjanja stubama, ustajanja iz kreveta itd. Mogli bismo laički reći – kod svih oblika tjelesnog naprezanja, osobito ako ono nastaje naglo, iznenada. Urgentna forma inkontinencije javlja se bez tog naprezanja – jednostavno se radi o naglo nastaloj, neodgodivoj potrebi za mokrenjem koju je nemoguće suspregnuti pa to rezultira propuštanjem određene količine urina. Iako se najčešće u praksi viđaju obje vrste inkontinencije u iste osobe (najčešće su to žene) potrebno je pokušati razlučiti koja je vrsta dominantna. Ovo je važno zbog odabira načina liječenja.

Naime, ukoliko je dominantna stress-inkontinencija, koja nastaje kao posljedica slabosti i narušenih anatomskih odnosa u dnu zdjelice (dominantno žene), može se razmišljati o kirurškoj terapiji. Upravo suprotno, urgentna inkontinencija (javlja se gotovo podjednako u oba spola) se ne liječi kirurški nego konzervativnim metodama, a dominantni oblik terapije je medikamentozni.

Inkontinencija, kakva god bila, stvara ne samo striktno medicinski problem već i socijalno-financijske teškoće. Potrebno je, ukoliko se liječenjem taj neugodni simptom ili bolest ne mogu staviti pod zadovoljavajuću kontrolu, redovito koristiti adekvatne inkontinencijske predloške što nekim osobama predstavlja značajnu financijsku stavku osobito u slučajevima kad je inkontinencija jače izražena. Pored toga, postaje važna i količina i vrsta donjeg rublja koje bolesnik nosi. Urgentna inkontinencija onemogućava bolesnika u obavljanju nekih poslova i životnih aktivnosti koje je tada neophodno prilagoditi postojećim mogućnostima. Nadalje, postoji i stalni strah od neugodnog mirisa mokraće što znatno reducira socijalne aktivnosti i kretanje među ljudima.