Već ranije smo pisali o poteškoćama s kontinencijom koje mogu nastati nakon radikalne operacije raka prostate…
Već ranije smo pisali o poteškoćama s kontinencijom koje mogu nastati nakon radikalne operacije raka prostate. Inkotinencija nakon radikalne prostatektomije načelno nastaje zbog slabljenja urinarnog sfinktera ili, od ranije postojeće, pojačane kontraktilnosti mokraćnog mjehura. Prvi razlog je daleko značajniji.
Učestalost inkontinencije nakon radikalne prostatektomije, govoreći sasvim precizno, teško je procijeniti i ona uvelike ovisi o definiciji inkontinencije i vremenu procjenjivanja stanja fukcije kontinencije. Tako, na primjer, medicinska literatura navodi osjetno nižu učestalost (cca 20%) postoperacijske inkontinencije u usporedbi s podacima dobijenim od samih operiranih bolesnika temeljem validiranih upitnika (cca 80%).
Oporavak funkcije kontinencije traje barem 6 mjeseci postoperativno. Naravno, ukoliko se redovito provode vježbe muskulature međice, koje rehabilitiraju funkciju kontinencije, rezultat je bolji i brže se postiže. U većine bolesnika zaostaje tzv. stress-inkontinencija, dakle „prokapavanje“ ili propuštanje veće količine urina ali samo pri naporu odnosno povećavanju tlaka u abdomenu (npr. kašljanje, nagli smijeh, podizanje težih predmeta, hod uza stube …). Postojanje stupnja inkontinencije, s namjerom njezina liječenja, potrebno je procjenjivati godinu dana nakon operacije jer je tada definitvno stanje etablirano i daljeg spontanog poboljšanja, čak i usprkos vježbama zdjelične muskulature (mislim na sfinktere međice), nije realno očekivati.
Prvi je korak u terapiji medikamentozno liječenje upotrebom blokatora muskarinskih (M) receptora – najčešće se koristi solifenacin. Taj lijek djeluje prvenstveno na mokraćni mjehur slabeći njegovu podražljivost i kontraktilnost. Ukoliko je, pak, dominantni uzrok inkontinencije u oslabljenom sfinkteru mokraćne cijevi (a najčešće je tako) značajnijih, a osobito dugotrajnijih, rezultata od medikamentoznog liječenja ne treba očekivati.
Nisu svi bolesnici dobri kandidati za kirurško liječenje inkontinencnije tzv. sling-metodom (npr. AdVance) koja se danas najviše primjenjuje. Neki takvo liječenje nazivaju „ugradnja umjetnog sfinktera“ iako je to netočan naziv. „Umjetni sfinkter“ postoji ali to je druga vrsta operacije – kompleksnija i opterećena s više mogućih komplikacija. Sling-metoda je, najjednostavnije rečeno, ugradnja i fiksacija „potporne trake“ od umjetnog materijala koja ima zadatak komprimirati i podići stražnji segment mokraćne cijevi.
Za takvu operaciju, i njezin uspjeh, trebaju postojati određeni preduvjeti. Mora proći minimalno godinu dana od radikalne operacije, funkcija sfinktera barem dijelom mora biti održana (što procjenjuje urolog detaljnom anamnezom i uretrocistoskopijom) te, konačno, bolesnik zaista treba biti značajno inkontinentan (troši najmanje 4 inkontinencijska predloška dnevno). Provedena radioterapija nakon operacija apsolutna je kontraindikacija za takvu vrstu operacije jer se ozračeno tkivo toliko izmijeni i izgubi na elasticitetu da nikakva djelotvorna kompresija i podizanje stražnje uretre više nije moguće. Nadalje, radi li se o potpunoj (tzv. totalnoj) inkontinenciji, gdje urin „bježi“ već i pri normalnom hodu po ravnoj podlozi bez opterećenja nekim teretom, ili značajna inkontinencija postoji i u snu, sling-operacija AdVance tehnikom neće biti učinkovita.
21.10.2019
