Proces mokrenja uključuje dvije faze.
Prva je faza punjenja mjehura kad je mjehur opušten, a sfinkteri i muskulatura dna zdjelice kontrahirani. Ova faza pohrane urina traje dugo. Ona druga, kraća, faza je sam akt mokrenja kada se mjehur kontrahira, a sfinkteri i mišići dna zdjelice opuštaju ne bi li dopustili izlazak urina iz mjehura. Tlak u mokraćnoj cijevi (lat., urethra) – uretralni tlak – je u prvoj fazi veći nego tlak u mjehuru (intravezikalni tlak; vesica urinaria – mokraćni mjehur) i to je jedan od glavnih čimbenika, pored neurološkog kontrolnog mehanizma, koji omogućuju kontinenciju.
U drugoj fazi se odnosi tlakova upravo obrnuto izmjenjuju i to omogućuje kontrolirano mokrenje.
Prema ICS – International Continence Society – inkontinencija je nevoljno otjecanje mokraće koje se objektivno može dokazati i ono predstavlja medicinski, higijenski i socijalni problem, a nastaje u trenutku kad tlak u mjehuru (intravezikalni) nadjača tlak mokraćne cijevi (uretralni tlak). Pritom, ovdje ne govorimo o nekoliko kapi urina nego o značajnijoj količini mokraće koju bolesnik ispušta potpuno nekontrolirano i izvan vlastite volje.
Na stanje kontinencije utječu periferni čimbenici kao što je rastezljivost mokraćnog mjehura bez znatnijeg povećanja intravezikalnig tlaka, zatim učinkovitost sfinktera koji osiguravaju snagu koja zatvara izlaz iz mokraćnog mjehura te, konačno, učinkovita potpora muskulature dna zdjelice. Osim ovih, perifernih, faktora postoji i značajan utjecaj nervnog sustava koji uključuje periferne živce, kralježničnu moždinu i centralni moždani sustav – mozak. Zadatak centralnog moždanog sustava je osigurati mirovanje mokraćnog mjehura (inhibicija kontrakcije) u prvoj fazi mokrenja – fazi punjenja – da ne dolazi do kontrakcija i da se on može puniti bez znatnijeg povećanja intravezikalnog tlaka. U drugoj fazi, fazi samog mokrenja kad postajemo svjesni potrebe za mokrenjem, ta inhibicija popušta i iz nadređenih moždanih centara dozvoljava kontrakciju mjehura te istodobnu relaksaciju sfinktera i muskulature dna zdjelice.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO – World Health Organisation) čak jedna trećina ljudi ima poteškoća s održavanjem kontinencije urina. Pojava je dvostruko češća u žena, a osobito u ljudi starije dobi. Inkontinencija može biti bolest sama za sebe (lat., sui generis), ali i simptom drugih bolesti gdje je inkontinencija posljedica određenih stanja. Tako npr. inkontinencija može biti bolest ako se radi o tzv. stress-inkontinenciji ili urgentnoj i miješanoj inkontinenciji.
Kod pojave fistula (neprirodni spoj mokraćnog i crijevnog ili genitalnog sustava) inkontinencija urina je neizbježan simptom neke druge bolesti. Već i u dječjoj dobi se inkontinencija može manifestirati kao simptom ako se radi o ektopičnom (neprirodnom) spoju jednog od uretera (mokraćovoda) najčešće s genitalnim sustavom. Faktori rizika za nastanak inkontinencije, u kasnijoj dobi, su neurološki poremećaji, višestruki prirodni porodi i starija životna dob sama po sebi jer s vremenom slabi muskulatura dna zdjelice. Nadalje, inkontinencija može nastati i kao posljedica nekih kirurških zahvata (TURP – transuretralna resekcija prostate, radikalna i klasična otvorena prostatektomija).
Na kraju treba reći kako su ipak najčešći oblici inkontinencije stress-inkontinencija, zatim slijedi urgentna inkontinencija kao izraz disfunkcije mokraćnog mjehura i sfinktera te miješani oblik inkontinencije koji objedinjuje oba ranije spomenuta oblika.
6.6.2023
