Iako bi se površnim opažanjem moglo zaključiti kako mokraćni mjehur većinom vremena miruje i ne radi ništa, dok se ne pojavi potreba za mokrenjem, bila bi to sasvim kriva konstatacija. Glavne su funkcije, u najkraćem, pohrana urina i sam akt mokrenja. Te funkcije mokraćni mjehur obavlja 24 sata dnevno – dakle, cijeli život neprekidno. Ogromnu većinu tog vremena mokraćni mjehur obavlja funkciju pohrane sve veće količine urina koja neprekidno (ovisno o količini i vrsti konzumacije) dolazi mokraćovodima iz bubrega.

Mokraćni mjehur, uretra i poprečno-prugasta muskulatura dna zdjelice čine funkcionalnu cjelinu. Ta cjelina je iznimno bogato živčanim putevima povezana sa živčanim sustavom – centralnim nervnim sustavom (mozak i leđna moždina), perifernim te autonomnim ili vegetativnim živčanim sustavima (simpatikus i parasimpatikus). Pored svega, mokraćni mjehur posjeduje i vlastitu, intrinzičku nervnu mrežu. Tako mokraćni mjehur spada u red najbolje inerviranih organa u tijelu. Sve je to usmjereno održavanju i koordinaciji vrlo kompleksne funkcije mjehura koja podrazumijeva da postoji odgovarajući senzibilitet mjehura, nesmetana faza prikupljanja i pohrane urina zatim voljno kontrolirani akt mokrenja te sposobnost prekidanja samog mokrenja.

Za ovo je potrebna fina koordinacija osjetnog, motoričkog i autonomnog živčanog sustava koja seže od mjehura senzibilnim putevima uzlazno sve do kore velikog mozga, a zatim se motoričkim te vegetativnim (autonomnim) putevima vraća prema mjehuru, uretri i muskulaturi dna zdjelice. Većina ovih impulsa prolazi autonomnim nervnim putevima pa, dakle, nije pod utjecajem naše volje. Tek sami kortikalni dijelovi velikog mozga omogućuju svojim inhibicijskim signalima voljnu kontrolu akta mokrenja. Simpatikus načelno priječi mokrenje dok ga parasimpatikus olakšava. Kada bismo na neki način mokraćni mjehur denervirali i prepustili ga njegovoj vlastitioj neuralnoj mreži on bi se skvrčio, a tome spontano i teži pa inhibicijski signali, uz djelovanje simpatikusa, zapravo omogućuju nesmetano punjenje mjehura i pohranu urina. Tako mokraćni mjehur djeluje zapravo veliku većinu vremena kao niskotalčni rezervoar omogućujući svoje nesmetano punjenje bez poriva na mokrenje sve dok volumen urina ne dosegne približnu zapreminu mokraćnog mjehura. To je oko 450-500 ml, a tada, relativno naglo, počinje rasti i tlak u mokraćnom mjehuru.

Pod normalnim mokrenjem podrazumijeva se voljno izazvan refleksijski mehanizam. Sam akt mokrenja započinje kad se mjehur napuni urinom blizu svog maksimalnog kapaciteta, a to dovodi do rastezanja stjenke mjehura (detruzora), povećanja tlaka u mjehuru i stimulacije mehanoreceptora. Ti se impulsi šire senzibilnim uzlaznim nervnim putevima do mikcijskog centra u srednjem dijelu mozga (pons) koji dalje dobija impulse iz kore velikog mozga, bazalnih ganglija, talamusa i hipotalamusa, i tako dolazi do osvještavanja potrebe za mokrenjem. Kod normalnog akta mokrenja ona se voljnim putevima može modificirati i odgoditi do fiziološki i socijalno prihvatljivih okolnosti. Potom dolazi do aktivacije parasimpatikusa i motoričkih neurona. Parasimpatikus dovodi do relaksacije vrata mjehura (izlazni dio mjehura) i stražnje uretre, a motoričke niti provode impulse do muskarinskh receptora čija stimulacija dovodi do kontrakcije detruzora odnosno stjenke samog mokraćnog mjehura. Voljnim motoričkim nitima nervus pudendalisa relaksira se tzv. vanjski uretralni sfinkter građen od poprečno-prugaste muskulature. U tim okolnostima započinje mokrenje kojim se, u idealnim uvjetima, mokraćni mjehur u cijelosti isprazni i tako postaje spreman dulje vrijeme ponovo djelovati kao niskotlačni rezervoar koji se opet nesmetano puni. Završetkom mokrenja završava se tako jedan cijeli ciklus koji se neprestano ponavlja 24 sata dnevno. Jasno je da razne bolesti, pa i samo starenje, taj ciklus oštećuju i on ne funkcionira tako idealno kako je ovdje opisano.