Inkontinencija urina se definira kao nevoljno otjecanje mokraće. Jedna vrlo česta pojava, koja zabrinjava znatnu proporciju muškaraca, a radi se o prokapavanju nekoliko kapi urina iz uretre (mokraćne cijevi) nakon dovršenog normalnog akta mokrenja, ne predstavlja inkontinenciju. Na ovu tegobu (tzv. postmikcijsko kapanje) se vrlo često žale, inače urološki zdravi muškarci, mlađe i srednje dobi. Tu pojavu treba shvatiti kao higijensku teškoću, a ne kao simptom neke bolesti ili medicinski problem. Inkontinencija je dvostruko češća u žena, a u oba spola njezina učestalost raste s dobi ispitanika. Generalno, u muškaraca svih dobnih skupina, inkontinencija se susreće u manje od 10% ispitanika. Najčešći oblik inkontinencije u muškaraca je urgentna inkontinencija, za razliku od žena, u kojih dominira stress-inkontinencija.
Urgentna inkontinencija je obilježena naglo nastalom, neodgodivom potrebom za mokrenjem koja se ne može kontrolirati i rezultira nevoljnim otjecanjem manje ili veće količine urina. Urgencija može postojati i kao samostalni simptom (bez inkontinencije), a ona je posljedica neželjenih kontrakcija mokraćnog mjehura. Upravo te, neinhibirane kontrakcije mjehura, koje centralni nervni sustav ne uspije nadvladati (on inače djeluje na mjehur dominantno inhibicijski) čine osnovu mehanizma nastanka urgencije. Urgencija ne mora nužno rezultirati uvijek inkontinencijom, kako je već rečeno, a to ovisi o intenzitetu same urgencije, njezinoj učestalosti i trajanju. Voljno, svjesno opiranje jakom nagonu na mokrenje, i uspješnost tog opiranja (drugim riječima – uspostava kontrole nad urgencijom odnosno kontinencijom) ovisi i o dobi, pratećim bolestima, kognitivnim sposobnostima i psihološkom profilu pa , dijelom, i navikama bolesnika.
Inkontinencija koja se pojavljuje pri potpuno napunjenom mokraćnom mjehuru, što bolesnik može i ne mora osjetiti kao jasnu potrebu za mokrenjem (!), naziva se preljevna inkontinencija (engl., overflow incontinence; lat., ischiuria paradoxa). Latinski pridjev paradoxa vrlo dobro opisuje to stanje gdje se u suštini radi o nemogućnosti normalnog mokrenja odnosno pražnjenja mjehura (retencija) što se, paradoksalno, manifestira pretjeranim, nekontroliranim bijegom mokraće – inkontinencijom. Upravo kod ovog oblika inkontinencije zadatak urologa je brzo i pouzdano razlučiti radi li se zapravo o retenciji urina (pun mjehur!) s posljedičnom inkontinencijom zbog „prelijevanja“ ili o nekom drugom obliku prave inkontinencije. Najpouzdanija metoda za razlikovanje je ultrazvučna pretraga mokraćnog mjehura.
Poseban oblik inkontinencije viđa se u muškaraca koji su operirani zbog raka prostate, odnosno u muškaraca kojima je učinjena radikalna prostatektomija – potprostatektomijska inkontinencija. Upravo je inkontinencija jedna od specifičnih komplikacija te operacije, a njezina učestalost ovisi o stanju kontinencije prije operacije, dobi i građi bolesnika, kvaliteti indikacije za operaciju, finoća (minucioznost) kirurške tehnike. Uz sve ispravno zadovoljene predoperacijske i kirurške kriterije, učestalost značajne inkontinencije ne bi trebala prelaziti 8%. Pri tome govorimo o inkontinenciji koja, svojom učestalošću i intenzitetom (količinom „pobjeglog“ urina) znatno narušava socijalnu funkciju operirane osobe. Ovaj tip inkontinencije može se pojaviti i nakon transuretralne resekcije prostate (TURP), operacije koja se izvodi sa ciljem restauriranja normalne funkcije mokrenja, a ne zbog maligne bolesti prostate (karcinom, rak). Oporavak funkcije kontinencije, koja je znatnije oštećena kirurškim putem, je postepen i u pravilu zahtijeva barem 6 mjeseci strpljenja uz rehabilitacijske vježbe muskulature dna zdjelice odnosno sfinktera.
17.5.2021
