Poremećaji ponašanja uključuju skupinu raznolikih pridruženih nekognitivnih simptoma i ponašanja koja nisu nužni dijagnostičkikriterij za bilo koji stupanj mentalne retaradacije (MR) 1,2.
Poremećaji ponašanja uključuju skupinu raznolikih pridruženih nekognitivnih simptoma i ponašanja koja nisu nužni dijagnostički kriterij za bilo koji stupanj mentalne retaradacije (MR) 1,2. Unatoč toj činjenici značajan broj osoba s MR doživi značajan broj ovih smetnji s prevalencijom do 60% u populaciji u zajednici 3, i povećanjem tog broja s težinom MR4. Pojam disruptivno ponašanje uključuje širok raspon ponašanja koja mogu biti štetna za osobe ili imovinu, teško ih je tretirati i mogu ograničavati pristup uslugama u zajednici. Najdramatičniji su agresivnost, samoozljeđujuća ponašanja i izljevi bijesa u rasponu 9-30 %, te su najteži za tretman 5–8. Ne postoje specifični lijekovi za ovakve poteškoće, no među najčešće propisivani u „off-label“ primjeni su psihotropni lijekovi koji vjerojatno imaju učinak u umanjivanju ovih smetnji u osoba s MR 9, ali najčešće kroz sedativni učinak 10. Najčešće propisivani su antipsihotici, kako za pridružena psihotične smetnje 11,12, tako i za disruptivna ponašanja13.
Pojava novih antipsihotika druge generacije (SGA) jedinstvenim 5-HT 2/D2 profilom je pružila potencijalnu mogućnost njihova korištenja u liječenju disruptivnih ponašanja. Nije dokazana jasna superiornost SGA nad FGA ali jesu pokazali manje nuspojava poput EPS, diskinezije i tardivne diskinezije18. Također SGA mogu imati manje negativnih kognitivnih učinaka18–20. Jedan od antipsihotika druge generacije koji bi mogao doprinijeti liječenju disruptivnih smetnji je i olanzapin. I dalje postoji potreba za proširivanjem našeg znanja o učinkovitosti SGA u lječenju disruptivnog ponašanja kod osoba s MR, a cilj ovog istraživanje je bio procijeniti tu učinkovitost za olanzapin.
Metode
Riječ je o parcijalno prospektivnom istraživanju, open label seriji slučajeva. Trideset i tri institucionalizirana pacijenta s teškom do dubokom MR, disruptivnim ponašanjima institucionalizirana. Zakonski skrbnici su informirani te smo imali njihov pristanak. Svi pacijenti su već tretirani antipsihotikom tioridazinom koji je povučen s tržišta. Olanazpin je uveden nakon slobodnog perioda bez lijeka (do 4 mjeseca) i reevaluacije kliničkog stanja. Pojava jednog od slijedeća tri tipa ponašanja: fizička agresivnost/oštećivanje imovine, samozljeđivanje ili izljevi bijesa bili su dovoljan kriterij za uvođenje olanzapina nakon perioda bez lijeka. Osim samog uvođenja lijeka nije bilo drugih modifikacija u liječenju.
Podaci koji su prikupljani su: Sociodemografski (dob, spol); komorbiditet te koterapija
Što se tiče disruptivnih ponašanja procjenjivano je sedam tipova:
-
fizička agresivnost/oštećivanje imovine
-
samoozljeđivanje
-
nesuradljivost
-
izljevi bijesa
-
samostimulacija
-
prisilna ponašanja
-
prekomjerna uporna zahtjevnost
Sva ponašanja su procijenjivana na Lickert skali od 1 (nikad) do 5 (stalno). U instituciji su bila četiri skrbnika a svaki uključeni pacijent je procjenjivan od strane istog ispitivača. Ponašanja su procjenjivana nultogdana te nakon 30, 90 i 180 dana. Analizirani su ukupan skor kao i skorovi za svako pojedinačno disruptivno ponašanje (Wilcoxonov test).
Rezultati
21 pacijent je nakon perioda od 4 mjeseca bez lijeka zadovoljavao bar jedan od tri uključna kriterija.Ukupan skor je statistički značajno opadao između dana 0 i 30 (p. Svaki od sedam pojedinačnih skorova je statistički značajno opadao od dana 0 do dana 30 (p. Svi pojedinačni skorovi su ostali statistički nepromijenjeni od dana 60 do dana 180.
Zaključak
Preliminarni zaključak uz sva ograničenja bi bio da bi olanzapin mogao biti jedan od SGA učinkovitih i u off-label primjeni za smanjivanje disruptivnog ponašanja u osoba s teškom do dubokom MR. Dominantno bi bila riječ o agresivnosti i samoozljeđivanju. Svakako bi bilo ovu hipotezu testirati u uvjetima dvostruko slijepog randomiziranog istraživanja i na reprezentativnom uzorku.
Literatura:
1. AMERICAN PSYCHIATRIC ASSOCIATION, Diagnostic and Statistical
Manual of Mental Disorders, 4th eds. (American Psychiatric Association,
Washington, DC, 1994).
2. WORLD HEALTH ORGANIZATION,
The ICD-10: International Statistical Classification of Disease and
Related Health Problems, 10th Revision (World Health Organization, Geneva,
1992).
3. DEB S & BRIGHT C, J Intellect Disabil Res, 45 (2001)
506.
4. JANSSEN CGC, SCHUENGEL C & STOLK J, J Intellect Disabil
Res, 46 (2001) 445.
5. ROJAHN J, Am J Ment Defic, 91, (1986), 268.
6. REBER M, Psychiatr Clin North Am, 15 (1992) 511.
7. AMANMG, Ann Clin Psychiatry, 5, (1993), 171.
8. ROJAHN J, BORTHWICK-DUFFY SA & JACOBSON JW, Ann Clin Psychiatry, 5 (1993) 163.
9.REISS S, AMAN MG, Psychotropic Medication and Developmental Disabilities:
The International Consensus Handbook (Ohio State University Nisonger Center, Columbus, 1998).
10. MATSON JL, BAMBURG JW, MAYVILLE EA, PINKSTON J, BIELECKI J, KUHN D, SMALLS Y, LOGAN JR, Res Dev Disabil, 21 (2000) 263.
11. KIERNAN C, REEVES D, ALBORZA A, J Intellect Disabil Res, 39 (1995) 263.
12. WILLIAMS H, CLARKE R, BOURAS N, MARTIN J, HOLT G, J Intellect Disabil Res, 44(2000) 164.
13. AMAN MG, MADRID A, Ment Retard Dev Disabil Res Rev, 5 (1999) 253.
14. JANOWSKY DS, BARNHILL LJ, DAVIS JM, J Clin Psychiatry, 64 (2003) 1258.
15. HEISTAD GT, ZIMMERMANN RL, DOEBLER MI, Am J Ment Defic, 87 (1982) 243.
16. GUALTIERI CT, LEFLER WH, GUIMOND M, STAYE JI, Am J Psychiatry, 39 (1982)
1178.
17. TIMELL AM, Ann Clin Psychiatry, 12 (2000), 147.
18.MELTZER HY., Psychopharmacol Bull, 22 (2002) 839.
19. HARVEY
PD, KEEFE RS, Am J Psychiatry, 158 (2001) 176. —
20. GREEN MF, MARDER SR, GLYNN SM, MCGURK SR, WIRSHING WC, WIRSHING
DA, LIEBERMAN RP, MINTZ J, Biol Psychiatry, 51 (2002) 972.
23.12.2015
