Rođenje djeteta je u životu žene i obitelji jedan od najznačajnijih događaja.
Bilo da se radi o prvom porodu ili nekom slijedećem, liječnici koji su u doticaju sa ženom (ginekolog, pedijatar, liječnik obiteljske medicine), zatim obitelj i sama žena moraju obratiti pozornost na psihičko stanje neposredno po porodu, ali i mjesecima kasnije.
Kada prinova dođe u kuću, pažnja je usmjerena na nju, a često promaknu promjene raspoloženja koje žena može u razdoblju nakon poroda osjetiti. Ono što također otežava prepoznavanje poremećaja raspoloženja je i očekivanje same žene od sebe same, ali i očekivanja okoline o tome da će rođenje novog člana odmah donijeti veselje, radost, odmah prisutan osjećaj ljubavi i voljenja, a što često i nije tako u svoj svojoj punini.
U prvom razdoblju nakon poroda žena može osjetiti strah za dijete, biti u dilemi da li će prepoznati sve djetetove signale, potrebe i da li će se snaći u ulozi majke. Čest je osjećaj tuge, zabrinutosti, faze plakanja bez određenog povoda, a ono što žene najviše prestraši je to što ne osjećaju emocionalnu bliskost s djetetom. Podrška i razumijevanje okoline uz pomoć u svakodnevnim aktivnostima oko djeteta, te spoznaja da su takva raspoloženja i strahovi uobičajeni pratioci prvih dana po porodu olakšavaju ženino stanje i pomažu da tegobe kroz tjedan do dva po porodu i prođu. To razdoblje se naziva “baby blues”, ne zahtjeva psihijatrijsku intervenciju i spontano prolazi.
No, ako se takvo tužno raspoloženje zadrži duže vrijeme, ili se tek pojavi mjesec ili par mjeseci po porodu, svakako treba misliti na postporođajnu depresiju, a poglavito ako je žena pri nekom od prethodnih poroda imala tegobe u tom smislu (ili neovisno o trudnoći bolovala od depresije) ne smiju se promjene raspoloženje ni u kom slučaju zanemariti. Kod postporođajne depresije ne radi se samo o blažoj tuzi, neraspoloženju već se mogu uočiti i ostali simptomi depresije: bezvoljnost, umor, osjećaj iscrpljenosti, pretjerana zabrinutost, nemogućnost uživanja i opuštanja, poremećaj spavanja (nesanica ili pretjerana potreba za spavanjem), poremećaj apetita, pretjerani strah za dijete, osjećaj osobne insuficijencije i neadekvatnosti u ulozi majke što potiče jaki osjećaj krivnje. Krivnju posebno potiče i očekivanje okoline da se žena veseli i raduje prinovi, a ona se tako ne osjeća. Kao i svaku depresiju, tako i postporođajnu depresiju mogu pratiti suicidalne misli, ali i misli da se naudi vlastitom djetetu, a rjeđe se pojave i psihotični simptomi. Nužno je u takvim stanjima potražiti pomoć psihijatra, nikako tegobe zanemariti, umanjiti im važnost i ozbiljnost i čekati da spontano prođu.
Razgovor s psihijatrom (suportivna psihoterapija) te ordiniranje lijekova (antidepresiva i anksiolitika) koji su često nužni u tretmanu postporođajne depresije čine najčešći pristup navedenoj problematici. Pažnja i razumijevanje okoline kojoj je također potrebno jasno i jednostavno objasniti o čemu se radi, svakako je od nezaobilazne pomoći. U rjeđim slučajevima potrebo je i bolničko liječenje (ono je nužno u stanjima psihotične depresije, suicidalnog rizika ili agresivnih promišljanja usmjerenih na dijete).
Smatra se da je su u podlozi postporođajne depresije hormonalne promjene u organizmu žene nakon poroda, ali i sklonost depresiji iz ranijih životnih razdoblja. Nepovoljna obiteljska situacija, egzistencijalni problemi, neželjena i neplanirana trudnoća mogu također biti pokretač razvoja postporođajne depresije. Procjenjuje se da jedna od deset žena oboli od blažeg oblika postporođajne depresije, a samo manji broj od težeg poremećaja, ali na žalost samo manji broj njih i potraži liječničku pomoć. Uz sve gore navedene simptome depresije, pojavljuju se sram i neugoda zbog tegoba, te strah od osude okoline što još više može otežati psihičko stanje u sklopu posporođajne depresije. Postporođajnu depresiju treba shvatiti ozbiljno i u skladu s time potražiti stručnu pomoć.
23.12.2015
