Čini se da su poremećaji ličnosti i njihovo liječenje psihijatrijska skupina poremećaja u zapečku pažnje kako istraživanja, tako i kliničke, osobito biologijske kliničke terapijske prakse. Zadnjih tridesetak godina koristi se nekoliko dijagnostičkih kategorija za one oblike doživljavanja sebe i drugih te u skladu s tim i ponašanja koji odstupaju od normalne ljudske komunikacijske interakcije.
Čini se da su poremećaji ličnosti i njihovo liječenje psihijatrijska skupina poremećaja u zapečku pažnje kako istraživanja, tako i kliničke, osobito biologijske kliničke terapijske prakse. Zadnjih tridesetak godina koristi se nekoliko dijagnostičkih kategorija za one oblike doživljavanja sebe i drugih te u skladu s tim i ponašanja koji odstupaju od normalne ljudske komunikacijske interakcije. Radi se o trajnim obrascima doživljavanja sebe i svijeta oko sebe koji povremeno mogu prolaziti kroz faze pogoršanja u vidu dekompenzacije ličnosti prema psihotičnosti ili, još češće, mogu postojati istovremeno s poremećajem raspoloženja. Simptomi koje onda gledamo iz perspektive prve klasifikacijske osi pokušavamo ugasiti ili zatomiti raznim intervencijama, kako psihoterapijskim, tako i biologijskim metodama liječenja, dakle psihofarmakoterapijski. Poteškoća je u tome da je prevladavajući poremećaj ličnosti, onaj s graničnom organizacijom ličnosti ili graničnom psihopatologijom dugo vrijeme otporan na terapijske postupke jer, između ostalog, valja uspostaviti kakav takav terapijski savez s pacijentima inače sklonima brzopletom zaključivanju, često s distorzijom realiteta i katkad još bržem postupanju, osobito u aktivnostima koje ostavljaju štetne posljedice za zdravlje, intimni i socijalni život pojedinca. Iako često manipulativan, takav pacijent vrijedan je naše pozornosti i terapijskog truda, nasuprot svakodnevnoj praksi gledanja na pacijente iz te skupine kao na ljude lošeg karaktera koji su sami krivi za svoje nevolje. Terapijski savez je intelektualni dogovor terapeuta i pacijenta o nekim realitetnim pojedinostima koje su preduvjet za liječenje ili su sami cilj liječenja.
Jedna od najprominentnijih značajki ljudi koji se, osim što pate od poremećaja ličnosti, nalaze u zatvorskom sustavu, u bilo kojoj fazi penološkog procesuiranja je komorbiditet ili istovremeno postojanje dvaju ili više psihijatrijskih poremećaja kod jednog pacijenta. Prema našim i svjetskim iskustvima polovica pacijenata s graničnim poremećajem ličnosti istovremeno boluje od depresije, oko sedamdeset posto zadovoljava kriterije za postavljanje dijagnoze distimije, a ima i pacijenata koji istovremeno zadovoljavaju kriterije dijagnoze bipolarnog poremećaja. Kada bi se, u teoriji, pokušao načiniti amalgam dvaju poremećaja, jednog s prve dijagnostičke osi, a drugog s druge osi, vjerojatno bi većina današnjih kliničara, u šali, spojili bipolarni i granični poremećaj, Ima za to i konkretne epidemiološke i kliničke podloge, ali nedovoljne da bi takav dijagnostički enitet opstao. Do tridesetpet posto pacijenata s graničnom psihopatologijom zloupotrebljavaju ili su ovisni o alkoholu i drogama. Zanimljivo je pritom, gledajući adiktološki, da je samolječenje alkoholom i tvarima često, što se odnosi osobito na samoublažavanje tegoba iz kruga poremećaja raspoloženja te na osjećaj samoće, ili možda praznine; jer što je praznina nego samoća. To se osobito razvidno može prikazati u pacijenata ovisnih o opijatima. Također, preko trideset posto pacijenata boluje isotvremeno od PTSP-a, pokazujući svu paletu takve, uprvom redu disocijativne simptomatike i depresije. U penalnim uvjetima ima puno pacijenata s organskim poremećajima raspoloženja i poremećajima afektiviteta, impulsa itd. zbog kraniocerebralnih ozljeda. Ima i ljudi koji boluju od takozvanih velikih duševnih poremećaja, a bili su ubrojivi tempore criminis.
Složeni poremećaji nastali formiranjem živčanog sustava u djetinstvu, psihodinamske teškoće razvoja, interakcija s okolinom, a penalni uvjeti na posljednjem iako ne nevažnom mjestu čine konstelaciju kako patnje pacijenta i možda njegove okoline, tako i simptomatike koju je potrebno intenzivno suportivno i medikamnetozno sanirati. Liječimo dakako čovjeka u cijelosti, koliko je god to moguće. Također valja biti uvijek na oprezi te imati na umu načelo o neštetnosti na prvom mjestu. Često je potrebno propisati i više lijekova u isto vrijeme. Pacijent je često bihevioralno toliko neuklopljen da se nema vremena čekati i postupno titrirati maksimalne doze lijekova.
Pacijent u penalnom sustavu prolazi nekoliko faza u svom procesuiranju, a sukladno tome i u psihičkom statusu. Lijekovi koji se koriste u ublažavanju simptoma ili u dekompenzaciji ličnosti su u prvom redu antipsihotici druge generacije (npr. olanzapin, kvetiapin, risperidon, klozapin), stabilizatori raspoloženja (npr. lamotrigin, valproat, topiramat, pregabalin) i antidepresivi (npr. sertralin, paroksetin, escitalopram), te benzodijazepini i ostala adjuvantna terapija. Tijekom kriznih razdoblja za pacijenta obično se ne mijenja lijek. Ili se samo pojača doza, ili se intervenira privremenom terapijom.
Liječenje poremećaja ličnosti u penalnim uvjetima zahtijeva specifičan cjeloviti psihofarmakološki i psihodinamski pristup.
23.12.2015
