Panični poremećaj je poremećaj u ponašanju koji se karakterizira periodičnim i iznenadnim paničnim napadajima…
Panični poremećaj je poremećaj u ponašanju koji se karakterizira periodičnim i iznenadnim paničnim napadajima (napadaji anksioznosti).
Osnovni simptom je intenzivni napadaj straha ili nelagode s naglim početkom, praćen osjećajem nadolazeće propasti i životne ugroženosti, uz prisutnost najmanje četiri somatska simptoma. Somatski simptomi koji prate napadaje panike su osjećaj gušenja ili nedostatka zraka, ubrzani rad srca, drhtanje tijela, bol ili pritisak u prsima, vrtoglavica, znojenje, mučnina ili nelagoda u trbuhu, fenomen derealizacije (osjećaj nestvarnosti, čudnovatosti ili otuđenja od okoline), depersonalizacija (osjećaj da se osoba promijenila), strah od ludila ili gubitka kontrole, strah od smrti, osjećaj umrtvljenosti te navale hladnoće ili topline.
Napadaj započinje veoma brzo te dostiže vrhunac kroz desetak minuta, nakon čega se simptomi povlače. Takvo rapidno povlačenje simptoma liječniku može veoma otežati postavljanje dijagnoze, uzevši u obzir činjenicu da osobe koje pate od paničnog poremećaja često traže pomoć zbog uvjerenja da boluju od teže bolesti srca, pluća ili mozga, a veliki postotak njih razvije i simptome teške depresije). Također su prisutni i konstantni strah i iščekivanje sljedećeg napadaja (tzv. anticipirajuća anksioznost). Napadaji se mogu javiti iz čistoga mira, ali su češći nakon konzumiranja alkohola, kofeina ili droga. Bitno je obilježje da povratni napadaji panike nisu ograničeni ni na koju priliku i sklop okolnosti te su nepredvidljivi. Panični napadaji u velikoj mjeri i vrlo bitno smanjuju kvalitetu života samog pacijenta i obitelji.
Uzrok paničnih napadaja je nepoznat. Postoji više raznih teorija o nastanku paničnih poremećaja (biologijske, psihodinamske i bihevioralne teorije). U nastanku paničnog poremećaja važan je poremećaj serotoninskog sustava. Ponekad razni životni događaji mogu biti uzrok pojavnosti napadaja, kao što su gubitak bliske osobe, odvajanje od roditelja, smrt jednog od roditelja rano u djetetovu životu, razvod braka ili gubitak zaposlenja. Poremećaj se češće javlja kod mlađih osoba (obično započinje u dobi između dvadesete i četrdesete godine života) te zahvaća 2 do 3 puta češće žene u odnosu na muškarce. Osobe koje pate od paničnog poremećaja izložene su većem riziku od srčanog udara i srčanih bolesti.
Liječenje paničnih poremećaja je kompleksno – primjenjuju se kombinacija farmakoterapije, psihoterapije (kognitivno bihevioralne terapije) i obiteljske terapije. U terapijskom procesu je vrlo važna uloga obiteljskog liječnika u prepoznavanju i liječenju poremećaja i pravodobnog upućivanja pacijenta specijalisti psihijatru. Terapija se prilagođava svakom pojedincu ponaosob. U farmakoterapiji se koristi kombinacija anksiolitika i antidepresiva. Od antidepresiva najučinkovitiji su, pa se tako i najčešće ordiniraju, tzv. selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, a od anksiolitika benzodiazepini ( npr. kombinacija antidepresiva sertralina i benzodiazepina iz skupine anksiolitika alprazolama ). Doza je prilagođena kliničkoj slici. Važno je liječenje provoditi dovoljno dugo radi prevencije ponovnih napadaja. Liječenje u prosjeku traje oko godinu dana. U terapiji se korisne i vježbe pravilnog disanja, vježbe relaksacije a korisna je i umjerena fizička aktivnost, uz izbjegavanje kave i pušenja.
Psihoterapija može pomoći da se promijeni način mišljenja uslijed kojeg dolazi do pojave simptoma paničnih napadaja ili ponašanja te se tako može spriječiti pogoršanje bolesti.
Pravilnim liječenjem panični poremećaj može biti uspješno savladan. Vrlo je važno slušati savjete liječnika i redovito svakodnevno uzimati propisanu terapiju.
Unatoč efikasnosti farmakološkog tretmana panični poremećaj je za značajni broj oboljelih kronični hendikepirajući poremećaj sa visokom stopom relapsa i refraktornosti, te 20 – 40% pacijenta sa standardnim liječenjem nastavlja ispoljavati rekurentne panične atake uz značajnu razinu funkcionalne onesposobljenosti.
20.7.2016
