Depresija je najčešći poremećaj mentalnog zdravlja kod osoba starije životne dobi, od depresije boluje 10-15 posta osoba starije dobi.
Prevencija suicida je glavni cilj liječenja osoba starije životne dobi. Zna se da su antidepresivi, psihološke intrevencije i elektrokonvulzivna terapija jednako učinkoviti kao i u mlađih odraslih osoba, ali depresija je često nedijagnosticirana i neliječena u starijih osoba. Gerontopsihijatrija preporuča liječenje od 12 mjeseci nakon prve epizode, 24 mjeseca nakon druge a najmanje tri godine i više nakon treće epizode.
Psihogerijatrija se bavi duševnim poremećajima starije životne dobi. 65 godina se smatra granicom koja dijeli srednju od starije životne dobi. Različita su kulturološka stajališta prema osobama starije životne dobi, suvremena obitelj većinu vremena je odsutna od kuće i članovi obitelji se ne zadržavaju na jednom mjestu, to dovodi do pojave sve većeg broja starijih osoba koje su upućene u poznijoj dobi na pomoć institucija. Ponekad je u toj dobi teško razlikovati pojave vezane uz proces starenja od bolesnih procesa. Niz bolesti može izazvati depresivne procese, a isto tako depresivni bolesnik teže doživljava svoju tjelesnu bolest tako da može biti otežano sudjelovanje u njezinom liječenju. Kad postoji komorbiditet često je teško postaviti dijagnozu jer se simptomi prikazuju na atipičan način. Starije osobe imaju slabiju sposobnost svladavanja tjelesnih , emocionalnih i ekonomskih stresnih situacija.
Psihosocijalne situacije koje mogu narušiti normalne procese starenja su smrt supružnika, bliskih prijatelja, promjene mjesta življenja, neslaganje u obitelji kao i ovisnost o obitelji. Ovi stresnidogađaji mogu kod starijih osoba izazvati depresiju često praćenu agitacijom, stanjima smetenosti pa i psihotičnim reakcijama. Čest problem je i diferncijalna dijagnostika između depresije i početnog organskog psihosindroma. Budući de se u sklopu depresije pojavljuje i pseudodemencija, važno je razlikovati ta dva poremećaja jer je depresija reverzibilna bolest. Ovaj se poremećaj može manifestirati uobičajenim depresivnim simptomima kao što su pad energije i vitalnosti, nesanica, smetnje koncentracije, gubitak apetita i pad tjelesne težine. Češći simptomi depresije u toj dobi jesu preokupacije, nesanice, opstipacija, gubitak apetita, glavobolja, umor, bolovi.
Sindrom koji se pojavljuje samo u ovoj životnoj dobi je involutivna melankolija. Melankolija je termin često korišten za depresiju karakteriziranu teškom anhedonijom (gubitak zadovoljstva u svim ili gotovo svim aktivnostima, nedostatak odgovora na uobičajeno ugodne podražaje), ranim jutarnjim buđenjem i to najmanje dva sata ranije nego što je uobičajeno, pogoršanjem depresije ujutro, upadljivom anoreksijom i gubitkom tjelesne težine, značajnom psihomotrnom retardacijom ili agitacijom te prekomjernom ili neodgovarajućom krivnjom.
Liječenje depresivnog poremećaja u starijoj životnoj dobi se provodi antidepresivima, anxioliticima, hiponoticima u dozi primjernoj dobi, koje su manje nego kod odrasle zrele dobi. Liječenje treba započeti niskom dozom i lijek postupno titrirati poštujući pri tome maksimalni raspon doze. Nužno je učestalo procjenjivanje učinka liječenja, praćenje nuspojava, interakcija s drugim lijekovima i u skladu s navedenim korigirati lijek. Antidepresivni lijek prvog izbora za blagu do umjerenu depresiju u starijih osoba svakako je iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina. Starije osobe ih dobro podnose.
Zbog sporijeg metabolizma u starijoj dobi početne i maksimalne doze su niže (prosječno pola početne doze u odraslih. Osim SIPPS-a kao lijeka prvog izbora (citalopram, sertralin paroxetin, escitalopram, fluoxetin), posebice u osoba starijih s jetrenom disfunkcijom pokazali su se i učinkoviti i tianeptin, raboxetin a i mirtazapin. Ako liječenje u 4 tjedna sa maximalnom dozom antidepresiva nije učinkovito treba promijeniti lijek unutar SIPPS-a. Ako je djelomično bolje liječi se daljih 9-12 tjedana. Liječenje treba nastaviti najmanje 6-12 tjedana kod ponavljanih epizoda i više godina. U psihotičnoj depresiji uvode se i antipsihotici i niskim dozama uz antidepresive preporuča ih se uzimati 6 mjeseci s postupnim ukidanjem u skladu s kliničkim poboljšanjem.
Prikaz slučaja pacijentice u dobi od 8o godina koja se liječi 6 godina zbog povratnog depresivnog popremećaja.
Prva epizoda depresije je nastupila nakon promjene mjesta stanovanja a kojoj je prethodila smrt partnera, odvajanje od djece. Simptomi početne depresije koje je bila latentna, maskirane slike u početku je rješavano u obiteljskoj medicini uglavnom korištenjen lijekova za smirenje i spavanje u manjoj dozi. Pacijentica je unatoč visokoj starosnoj dobi, dobrog tjelesnog zdravlja, kognitivno očuvana, funkcionira samostalno u svakodnevnom životu.
Kod prvog pregleda žali se na tjeskobnost, potištenost , uznemirenost, gubitak sna i apetita bez psihotičnosti i suicidalnosti. U terapiju se uvodi antidepresiv iz skupine SIPPS-a, anxiolitici kao i hipnotik, dolazi do djelomičnog poboljšanja te tijekom godinu dana povremeno uz korekciju terapije funkcionira bolje , ali na stresne životne okolnosti u sljedeće dvije godine u više navrata dolazi do pogoršanja depresije te se uvede još jedan antidepresiv u večernjoj dozi (mirtazapin) , ukinu se postupno anxiolitici uvede se stabilizator raspoloženja i dolazi do dobre remisije, na toj terapiji je stabilno unazad dvije godine.
Kako je broj pacijenata u našoj kliničkoj praksi s produženjem životnog vijeka povećan mijenja se stav da se u starijih osoba trebaju zbrinjavati i liječiti prvo tjelesne bolesti a da su depresivnost i anxioznost i ostali psihički simptomi normalni u toj dobi i uobičajeni. Bez obzira ne životnu dob depresija je bolest. Pravodobna dijagnoza i liječenje depresije u starijih osoba znatno poboljšava kvalitetu života bolesnika i njihovih obitelj, bitno se smanjuje rizik od suicida. Suportivna psihoterapija i psihoedukacija pomažu pacijentu i obitelji u procesu liječenja. Pacijent treba dobiti informacije o liječenju, metodama samomopomoći, treba ga uputiti na korisne pisane informacije o bolesti, upoznati sa postojanjem grupa sampomoći, razgovarati o stigmi vezanoj uz psihičke bolesti.
Literatura korištena:
1. Ljubomir Hotujac i autori: Psihijatrija
2. časopis Medix srpanja 2013: Tema broja Depresija.
23.12.2015
