Poremećaji raspoloženja predstavljaju najčešće psihičke poremećaje današnjice, promjene u raspoloženju uz promjenu nagonskih dinamizama, mišljenja, volje dovode do upadljivih promjena u ponašanju oboljele osobe.
To su ozbiljni mentalni poremećaji koji utječu na cjelokupno funkcioniranje pacijenta.
Jedan od najtežih poremećaja raspoloženja je bipolarni afektivni poremećaj (BAP), to je kronični poremećaj sa promjenama raspoloženja u kojemu se izmijenjuju faze povišenog raspoloženja i manične epizode uz osjećaj povišene energije i aktivnosti s fazama sniženog raspoloženja, depresije i pada energije. Između faza nastupa faza normalnog raspoloženja (eutimije). Poremećaj karakterizira, često kronični, recidivirajući tijek sa povremeno akutnim epizodama. U dosta slučajeva se teško dijagnosticira, to je težak poremećaj jer su pacijenti skloni u depresivnim fazama sucidalnom ponašanju.
Prema međunarodnoj klasifikaciji bolesti BAP predstavlja subkategoriju poremećaja raspoloženja, uz to visok postotak osoba čak i do 40 posto ne dolazi tražiti psihijatrijsku pomoć. To su ozbiljni mentalni poremećaji koji utječu na cjelokupno funkciniranje pacijenta.Taj poremećaj je po učestalosti treći uzrok dijagnosticiranja prijevremene nesposobnosti za rad sa značajnim padom psihosocijalnog funkcioniranja i smanjenom kvalitetom života.
Etilogija BAP-a je rezultat složenog međudjelovanja bioloških, socijalnih i psiholoških čimbenika. U patogenezi poremećaja značajnu ulogu imaju abnormalnosti neurotransmiterskih funkcija uz genetsku predispoziciju. Psihosocijalni stres često prethodi prvoj maničnoj epizodi ali kasnije u recidivu bolesti nije uočen taj utjecaj. Psihodinamske teorije smatraju maniju obramebenom reakcijom od depresije.
BAP najčešće započinje depresijom, većina pacijenata ima depresivne i manične epizode, a manji postotak isključivo manične epizode. Depresivne epizode učestalije recidiviraju i dulje traju. Uz promjene rasploženja ovaj poremećaj dovodi i do oštećenja u ostalom psihičkom funkcioniranju utječe na smetnje pažnje, mišljenja, nagona i volje. U hipomično-maničnoj fazi pacijenti su vedro raspoloženi veseli, puni energije, malo spavaju, skloni nepromišljenim postupcima, povišenog libida, neskloni liječenju.
U depresiji pacijent je sniženog raspoloženja, depresivnog afekta uz gubitak energije, zanimanja i uživanja, uz često osjećaj krivnje, bezvrijednosti, smetnje spavanja. Uz sniženo, depresivno raspoloženje ima i niz emocionalnih neugodnih proživljavanuja kaošto su potištenost, utučenost, očaj, tuga, preplavljeni su strahom, anhedonični (ništa ih ne veseli), psihomotorno su usporeni, bezvoljni , oslabljene pažnje. Učestalije „osjećaj bezosjećajnosti“ što je odraz duboke depresije. U agitiranim depresivnim fazama jaka anxioznost mijenja ponašanje, oni postaju nemirni i razdražljivi, uz učestala suicidalna promišljanja.
Česte su vegetativne smetnje u vidu cijelog niza polimorfnih tjelesnih simptoma. U obje faze BAP-a mogu biti prisutni i psihotični simptomi. Ponekad pacijenti pokazuju miješanu sliku ili brze izmjene faza. Liječenje BAP-a se bazira na kombiniranom pristupu, razlikujemo liječenje u akutnoj fazi , u fazi stabilizacije te s ciljem prevencije nove epizode bolesti.
U liječenju depresivne faze BAP-a naglasak je na liječenju lijekovima koji stabilizairaju rasploženje a koji posjeduju antidepresivna svojstava uz to ne induciraju manične epizode (lamotrigin, litij, kvetiapin, olanzapin). Antidepresivi (inhibitori ponovne pohrane serotonina) se uvode i to poglavito uz stabilizator raspoloženja i to ako pacijent nije reagirao na terapiju (litijem, lamotriginom, kvatiapinom ili olanzapinom) i u ograničenom trajanju (nikad monoterapija) kod teških depresivnih faza uz suicidalno ponašanje.
Kod blagih depresivnih epizoda uključuje se u terapiju kao prvi izbor stabilizator raspoloženja (litij , lamotrigin), ako monoterapija nije uspješna dodaje se u terapiju i antidepresiv. Ako je pacijent na antimaničnoj medikaciji valproatom, treba dodati litij ili lamotrigin ili zamijenti valproat litijem ili lamotriginom. U izboru antipsihotika prednost se daje atipičnim antipsihoticima (kvetiapinu i olanzapinu).
U liječenju teške depresivne epizode sa psihotičnim simptomima prvi izbor u liječenju je kombinacija stabilizatora rasploženja i to poglavito atipičnih antispihotika, poglavito se uključuje kvetiapin i i olanzapin. Ako nema povoljnog poboljšanja na terapiju prvog izbora u teškoj psohitičnoj depresiji preporučuje se promjena atipičnog antipsihotika, zatim promjena antidepresiva, a potom kombinacija stabilizatora rasploženja uz antispihotik.
Preporučuju se i psihoterapijske metode liječenja, razne individulne i grupne psihoterapijsike tehnike, kao što su kognitivno-bihevioralna, interpersonalna i obiteljska. Psihotrapijski i socioterapijski pristup su važna nadopuna dobrog farmakološkog liječenja. Prikaz slučaja pacijentice koja ima 40 godina, dugogodišnji psihijatrijski pacijent od rane mladosti od kada je učestalo hospitalizirana na psihijatrijskom odjelu u maničnim fazam bolesti sa psihotičnim simptomima.
Dugi niz godina do unazad 10-tak godina pacijentica ima učestale faze pogoršanja bolesti kada je najščešče liječena na našem odjelu klasičnim neurolepticima uz stabilizator raspoloženja, na tu terapiju stanje se u maničnim fazama stabilizira ali faze remisije kratko traju, rijetko su bile evidentirane depresivene epizode koje nisu zahtjevale hospitalizaciju. Inače pacijentica je uvijek bila suradljiva kod liječenja.
Nakon zadnje hospitalizacije unazad 8 godina zbog rezistencije na klasične neuroleptike u terapiju se uvede atipični antipsihotik (olanzapin i stabilizatopr rasploženja valproat), na koju terapiju se vrlo brzo povuče manična faza bolesti, stanje se dobro stabiliziara i pacijentica se od tada liječi ambulantno kontinuirano, redovna u terapiji i kontrolama sve to vrijeme bez recidiva bolesti i bez potrebe za hospitalnim liječenjem što je bitno utjecalo na kvalitetno funkcioniranje pacijentice u svakodnevnom životu u obitelji i društvu gdje aktivna u socijalnim relacijama uključena u psihoterapijski tretman.
23.12.2015
