Bipolarni poremećaj spada u grupu poremećaja raspoloženja. Patološko raspoloženje i s tim povezani vegetativni i psihomotorni simptomi čine ključni sadržaj kliničke slike. Promjene raspoloženja, uz promjenu nagonskih dinamizama, volje i mišljenja, globalno dovode do značajne i upadljive promjene u ponašanju osobe u odnosu na period prije bolesti.
Bipolarni poremećaj spada u grupu poremećaja raspoloženja. Patološko raspoloženje i s tim povezani vegetativni i psihomotorni simptomi čine ključni sadržaj kliničke slike. Promjene raspoloženja, uz promjenu nagonskih dinamizama, volje i mišljenja, globalno dovode do značajne i upadljive promjene u ponašanju osobe u odnosu na period prije bolesti.
U ranijoj literaturi se često vezano za BAP koriste nazivi: manično-depresivna psihoza, cirkularna psihoza, bipolarna depresija i slično.
Bipolarni poremećaj čini 10-20% svih poremećaja raspoloženja. Prevalencija u populaciji je oko 1% uz nešto veću pojavnost kod žena. Početak bolesti obično je između 15. i 30. godine života. Često je u početku neprepoznata i neliječena osobito kod pacijenata mlađe i starije životne dobi, zbog komorbiditeta i specifičnosti same dobi.U 90% slučajeva dolazi do višestrukih ponavljanja epizoda bolesti, sa nezadovoljavajućim poboljšanjem kod gotovo polovine od ukupnog broja bolesnika. Stopa suicida koja prati ovaj poremećaj vrlo je visoka i prema istraživanjima iznosi 15-25%.
Usprkos visokoj prevalenci BAP-a i brojnim istraživanjima etiologija i patofiziologija poremećaja nije dovoljno poznata. Sva istraživanja jasno ukazuju na poremećaj regulacije u složenom odnosu biogenih amina (noradrenalin, serotonin, dopamin) u CNS-u kao i u poremećaju osjetljivosti receptora za ove neurotransmitere. Neuroendokinološka komponenta očituje se u smislu poremećaja limbičko-hipotalamičko-hipofizno-adrenalne osovine. Kod BAP-a nalazimo jasne dokaze i o genetskim etiološkim faktorima koji upućuju na kompleksan model nasljeđivanja.
Psihodinamska tumačenja dinamike BAP-a naglasak stavljaju na različite aspekte manifestacije depresije, a manija je shvaćena kao obrana od postojeće depresije. U tom smislu manija i depresija su povezane i u okviru neurofiziološkog i u okviru psihodinamskog razumijevanja.
Najznačajnije klasifikacije koje se koriste za sistemsko prikazivanje različitih psihičkih poremećaja su Međunarodna klasifikacija bolesti, deseta revizija (MKB-10) i američka klasifikacija „Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fourth Edition“ (DSM-IV).
Na osnovu kriterija DSM-IV, u grupu bipolarnog afektivnog poremećaja uključuju se Bipolarni poremećaj tip I (najmanje 1 manična epizoda +/- depresija); Bipolarni poremećaj tip II (najmanje 1 hipomanična epizoda +/- depresija) i Ciklotimija. Dok prema kriterijima MKB-10 bipolarni afektivni poremećaj izdvaja se kao zaseban dijagnostički entitet koji je označen s najmanje dvije ponovljene epizode u kojima su aktivnost i raspoloženje osobe bili značajno poremećeni. U tijeku bolesti se smjenjuju faze manije ili hipomanije i depresije.
Klinička slika BAP-a uglavnom počinje depresivnom epizodom. Kod većine oboljelih smjenjuju se depresivne i manične faze, iako kod 10-20% pacijenata postoje samo manične epizode. Manične epizode obično počinju naglo i ukoliko se ne liječe mogu trajati oko 3 mjeseca, dok epizode depresije traju duže, od 6 – 10 mjeseci. Izražena je varijabilnost učestalosti epizoda te obrasca remisije i pogoršanja, no s vremenom se period remisije najčešće skraćuje te dio pacijenata ima kroničnu simptomatologiju uz značajan pad funkcionalnosti na svim životnim planovima.
Depresivnu epizodu predstavlja heterogenost kliničke slike koja se ispoljava brojnim simptomima, različitog intenziteta i kombinacija, od blage do psihotične depresije. Može se razviti naglo (tijekom nekoliko dana), ili postepeno (tjednima). Pacijenti obično izgledaju potišteno, klonulo uz oskudnije pokrete i povremeno uznemirenost, mogu biti zapuštene vanjštine. Raspoloženje je sniženo, uz izraženu tjeskobnost, bespomoćnost i osjećaj niže vrijednosti i krivnje. Javlja se strah od budućnosti, gubitak interesa i sposobnosti uživanja. Kod agitiranih depresija sa izraženom
anksioznosti pacijenti mogu biti nemirni i razdražljivi no češće su umorni, tromi, malaksali i nesposobni za fizičke napore. Mišljenje je usporeno uz dominantno pesimistične, depresivne teme, razmišljanja o bezvrijednosti života i suicidalne ideacije. Ako je u pitanju psihotična depresija, često su prisutne sumanutosti što uključuje ideje krivice, grešnosti, propasti, tjelesne bolesti i neposobnosti, ideje proganjanja, prekomjernog znanja i veličine. Najčešće su bezvoljni, bez inicijative i interesa. Ponekad se pacijenti žale na oslabljenu koncentraciju, smetnje pamćenja i otežano mišljenje. Često se javljaju suicidalna razmišljanja (2/3 pacijenata pomišlja na suicid, dok 10-15% izvršava taj čin). Libido i apetit su smanjeni, a jedan od vodećih simptoma je poremećaj spavanja i to u smislu nesanice, smetnji sa uspavljivanjem, ranog jutarnjeg buđenja ili isprekidanog spavanja. Pacijente koji negiraju depresivno raspoloženje često obitelj dovedi na liječnje zbog socijalne izolacije i smanjenja aktivnosti.
Manična epizoda obično nastaje naglo. Pacijenti obično imaju upadan vanjski izgled i ponašanje, pretjerana šminka, neobične kombinacije odjeće i obuće, prekomjerno troše, skloni su kockanju i konzumiranju alkohola. Uglavnom su povišenog raspoloženja, bučni, euforični uz snižen frustracijski prag što vodi u ljutnju, bijes, agresiju. Psihomotorno su ubrzani sa živahnom mimikom i naglašenom gestikulacijom. U stalnom su pokretu, olako donose odluke, izražena je sklonost rasipništvu, zaduživanju, nepotrebnim kupovinama, izlaganju rizičnim radnjama, a sve to je praćeno subjektivnim osjećajem dobrog tjelesnog stanja i kondicije. Sumanutosti veličine, bogatstva ili svemoći javljaju se kod većine maničnih pacijenata. Mogu se javiti i poremećaji opažanja. Pacijenti ne uspijevaju zadržati pažnju na nečemu te često mijenjaju planove i aktivnosti. Može se javiti hipererotizacija, pojačana seksualna aktivnost, ekscesivno pijenje alkohola, uz čest gubitak na težini zbog pretjerne aktivnosti i zanemarivanja potrebe za hranom. Jedan od većih problema je nedostatak uvida do bolesti i potrebe liječenja kod ovih pacijenata zbog čega najčešće odbijaju bolničko liječenje.
Hipomaniju pak označava neprikladno, povišeno ili razdražljivo raspoloženje i promjene slične kao kod manije, ali slabijeg intenziteta koje okolina primjećuje. Većinom ne dovode do problema u funkcioniranju na radnom i socijalnom planu.
U kliničkoj slici miješane epizode dominira brzo izmjenjivanje maničnih, hipomaničnih i depresivnih simptoma ili miješana slika poremećaja.
Dijagnoza BAP-a postavlja se temeljem psihijatrijskog intervjua i ispitivanja psihičkog statusa pacijenta. Radi isključivanja diferencijalno dijagnostičkih bolesti potrebno je napraviti i somato-neurološki pregled, rutinske laboratorijske pretrage krvi i urina, test na psihoaktivna sredstva te endokrinološke nalaze (hormone tiroidne žlijezde).
Osnova liječenja Bipolarnog afektivnog poremećaja su svakako psihofarmaci. Zahvaljujući napretku i istraživanjima u podrčju farmacije danas imamo široku paletu lijekova za liječenje poremećaja raspoloženja koji se mogu koristiti kao monoterapija ili u raznim terapijskim kombinacijama što omogućuje individualniji pristup u liječenju svakog pacijenta.
Najčešće se koriste antipsihotici (kvetiapin, olanzapin, risperidon, klozapin, haloperidol…), stabilizatori raspoloženja (lamotrigin, karbamazepin, valproat, litij…) i antidepresivi (escitalopram, sertralin, fluoksetin, paroksetin, venlafaksin…) dok se anksiolitici i hipnotici dodaju radi ublažavanja određenih simptoma.
U liječenju se mogu koristiti i razni oblici psihoterapije kojima je cilj uspostaviti dobar transfer s pacijentom, educirati ga o samom poremećaju i načinima prepoznavanja ranih znakova pogoršanja te mu pomoći da nauči kako živjeti s bolešću.Uz sve to najčešće je potrebno osigurati podršku i angažman obitelji u liječenju.
Zanimljivo je da među poznatim osobama osobito iz raznih područja umjetnosti ima oboljelih od bipolarnog afektivnog poremećaja te se sama bolest ponekad povezuje s intenzivnijim stupnjem kreativnosti i maštovitosti, pa čak i s pojmom “karizme”. Spomenimo sam neke Ludwig van Beethoven, Gustav Mahler, Virginia Woolf, Ernest Hemingway, Charles Dickens, Vivian Leigh, Mel Gibson… Srećom činjenica da oboljeli od BAP-a imaju uz adekvatno liječenje mogućnost uklopiti se u uobičajeni društveni život smanjuje potrebu za diskriminacijom tog duševnog poremećaja i pridonosi kvaliteti života pacijenata.
Literatura
- Kaplan HI, Sadock BJ. Priručnik kliničke psihijatrije, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1998
- Bipolarni afektivni poremećaj, Hrvatsko psihijatrijsko društvo, Hrvatsko društvo za kliničku psihijatriju, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatsko društvo za biologijsku psihijatriju, Hrvatskog liječničkog zbora, Zagreb 2007.
23.12.2015
