Bipolarni afektivni poremećaj (BAP) pripada skupini poremećaja raspoloženja. Karakteriziraju ga izmjene depresivnih, maničnih, hipomaničnih i mješovitih epizoda između kojih mogu postojati razdoblja normalnog raspoloženja.
Definicija
Bipolarni afektivni poremećaj (BAP) pripada skupini poremećaja raspoloženja. Karakteriziraju ga izmjene depresivnih, maničnih, hipomaničnih i mješovitih epizoda između kojih mogu postojati razdoblja normalnog raspoloženja.
Depresivne epizode bez maničnih ili hipomaničnih epizoda odijeljene su od depresivnih epizoda što se javljaju u ranijoj životnoj dobi i izmjenjuju se s maničnim ili hipomaničnim epizodama te je na taj način stvorena podjela na unipolarne i bipolarne poremećaje raspoloženja. Važno je istaknuti da jedan dio postavljenih početnih dijagnoza unipolarnog poremećaja raspoloženja tijekom vremena može prijeći u bipolarni poremećaj raspoloženja. Primjer za navedeno je pojava više depresivnih epizoda (tri ili četiri) nakon kojih slijedi jedna manična ili hipomanična epizoda te je tada potrebno raniju dijagnozu unipolarnog poremećaja (depresija) reklasificirati u bipolarni I poremećaj ili bipolarni II poremećaj. Do navedene promjene može doći kod otprilike 20% isprva postavljenih dijagnoza unipolarnog depresivnog poremećaja. Prevalencija BAP-a iznosi 1 – 3%.
Klinička slika
Kliničko obilježje manične epizode je povišeno raspoloženje koje karakterizira euforija, nekritičan entuzijazam popraćen smijehom, igrom riječi, poziranjem i teatralnim ponašanjem. Obzirom da predominirajuće pozitivno raspoloženje nije stabilno osobe mogu postati vulgarne, nedistancirane, plačljive, razdražljive, a kada im se u nečemu proturječi hostilne. Psihomotorno ubrzanje koje se javlja kod osoba tijekom manične epizode vidljivo je kroz povišenu fizičku aktivnost, brzi govor kojeg je teško prekinuti, neprestano i iznenadno mijenjanje teme razgovora, nepromišljeno i impulzivno ponašanje. Ključni simptom manije je hiposomnija. Osoba može danima ne spavati ili spavati svega par sati, a i nadalje se osjećati punom energije. Radi pretjerane fizičke aktivnosti, zanemarivanja redovitih prehrambenih potreba i nedostatnog sna u maničnoj epizodi osoba može izgubiti zamjetno na tjelesnoj težini u kratkom vremenskom razdoblju. Povećani seksualni nagon može dovesti do smanjenja moralnih kriterija. Uslijed povećanog samopouzdanja i samopoštovanja osoba u maničnoj epizodi djeluje nekritično samouvjerena. Uočljiva je sklonost pretjeranom trošenju novca, pretjeranom planiranju i sudjelovanju u mnogobrojnim aktivnostima istovremeno, povećanju i lakom ostvarenju socijalnih kontakata, pretjeranom konzumiranju alkohola, a što dovodi do financijskih i interpersonalnih poteškoća koje se očituju obiteljskom, radnom i socijalnom disfunkcionalnošću. Psihotični simptomi u maniji su obično sukladni raspoloženju (iako ne moraju biti), a vezani su uz doživljavanje posjedovanja posebnih fizičkih i psihičkih sposobnosti (pojačana seksualnost, osjećaj moći i utjecaja, veze sa poznatim osobama). U navedenim stanjima je dijagnozu lakše donijeti za razliku od hipomaničnih epizoda gdje je za dijagnozu istih presudna socijalna disfunkcionalnost. Izrazito rizično razdoblje predstavlja razdoblje tijekom prolazeće manične epizode jer osoba tada uslijed poboljšanja psihičkog stanja može sagledati moralne, emocionalne i materijalne posljedice maničnog ponašanja i počiniti takozvani bilansni suicid.
Klinička slika depresivne epizode obilježena je depresivnim raspoloženjem, smanjenjem ili nedostatkom kapaciteta za uživanje i gubitkom interesa. Osoba u depresivnoj epizodi osjeća se bespomoćno i utučeno, bez volje i motivacije, ustrašeno i tjeskobno, ništa je ne može razveseliti, žali se na pretjerani umor bez prethodnog tjelesnog napora, subjektivan osjećaj da vrijeme sporo prolazi, beznađe, poteškoće usmjeravanja, održavanja i pomicanja pažnje, nedostatnu mogućnost koncentriranja, zaboravljivost, nesposobnost donošenja odluka. Navedeno psihičko stanje osobe u depresivnoj epizodi može se prepoznati i po njenom vanjskom izgledu koji odražava nedostatak spontaniteta, pognut stav tijela sa pogledom prema dolje, zapušten izgled, tužan izraz lica sa izraženim borama na čelu i spuštenim usnim kutovima uslijed čega osoba izgleda starije u odnosu na životnu dob u kojoj se nalazi. Psihomotorna usporenost manifestira se usporenom ili nedostatnom fizičkom aktivnošću i usporenim misaonim tijekom što rezultira monotonim govorom, povećanjem latencije kod odgovora ili mutizmom. Usporenje psihomotorike može dosezati stupanj kada osoba nije u stanju sudjelovati u osnovnim biološkim funkcijama kao što su hranjenje i higijena, a nazivamo ga stupor. Depresivne osobe su smanjenog samopoštovanja i samopouzdanja, pesimistične, imaju često izražen osjećaj bezvrijednosti i krivnje. Apetit je u depresiji uobičajeno smanjen ili ga nema što dovodi do značajnog pada tjelesne težine (iznimno može biti i povećan što dovodi do povećanja tjelesne težine), a česte su i poteškoće usnivanja i prosnivanja (rjeđe osobe previše spavaju u smislu produljenog noćnog spavanja i/ili povećanog spavanja danju). Psihotični simptomi depresivne epizode, ukoliko su prisutni, u skladu su s depresivnim raspoloženjem (ideje osiromašenja i propasti, neizlječive bolesti, bezvrijednosti i grijeha). Razmišljanja o smrti i suicidu mogu biti prisutna. Planiranje suicida u depresivnoj epizodi povezano je sa visokim rizikom njegove realizacije stoga je u kliničkom radu to jedan od najčešćih razloga za prisilnu hospitalizaciju.
Liječenje
Liječenje manične i hipomanične epizode BAP-a provodi se monoterapijom stabilizatorima raspoloženja, antipsihoticima ili kombinacijom stabilizatora raspoloženja i antipsihotika. Od stabilizatora raspoloženja u liječenju manije i hipomanije koriste se uglavnom litij, valproat, karbamazepin, a u novije vrijeme i pregabalin i topiramat. U terapiji manije i miješane epizode BAP-a preporučuje se primjena atipsihotika druge generacije poput olanzapina, risperidona, kvetiapina, ziprasidona i aripiprazola. Primjena benzodiazepina uz terapiju izbora koja je individualno prilagođena dovodi do bržeg terapijskog odgovora.
Depresivna epizoda BAP-a liječi se monoterapijom stabilizatorom raspoloženja, u prvom redu lamotriginom. Ukoliko postoji terapijska rezistencija na lamotrigin preporuča se kombinacija više stabilizatora raspoloženja ili uz stabilizator raspoloženja uvesti antipsihotik druge generacije ili antidepresiv. Od antipsihotika druge generacije najbolji antidepresivni učinak imaju kvetiapin i olanzapin.Ne preporučuje se liječenje depresivne epizode BAP-a samo antidepresivima jer postoji rizik indukcije manične epizode. Ukoliko se provodi terapija antidepresivima u liječenju depresivne epizode BAP-a, koja je neophodna kod suicidalnih pacijenata, preporučuje se njihova vremenski ograničena uporaba u kombinaciji sa stabilizatorom raspoloženja.
Nakon akutnih epizoda BAP-a važno je odgovarajućom individualiziranom psihofarmakoterapijom održavanja prevenirati relaps ili novu epizodu BAP-a s ciljem stabilizacije psihičkog stanja pacijenta. Treba težiti monoterapiji iako se kombinirana terapija održavanja često ne može izbjeći. U slučaju potrebe treba odrediti koncentraciju stabilizatora raspoloženja u krvi. Osim farmakološkog liječenja u fazi stabilizacije psihičkog stanja osoba sa BAP-om treba intenzivirati psihosocijalne metode liječenja jer su te osobe izrazito osjetljive na stres koji može potaknuti pogoršanje psihičkog stanja.
23.12.2015
