Kardiogeni šok najčešće nastaje u akutnom infarktu miokarda, a povezan je s visokom smrtnošću 40-50%.
Akutni mioperikarditis, masivna plućna embolija, akutna aortna regurgitacija zbog disekcije uzlazne aorte ili zbog infekcijskog endokarditisa također mogu uzrokovati kardiogeni šok. Kardiogeni šok karakteriziran je hipoperfuzijom tkiva koja nastaje zbog disfunkcije srca. Prognoza kardiogenog šoka ovisna je o dobi bolesnika, kliničkim znakovima i hemodinamskim parametrima.
Hemodinamski kriteriji za kardiogeni šok jesu: sistolički krvni tlak niži od 90 mmHg, sniženi srčani indeks (niži od 2,2 L/min/m2), povišeni plućni kapilarni tlak ( viši od 18 mmHg) ili povišeni tlak u desnoj klijetki na kraju dijastole (viši od 10-15 mmHg).
Prediktori kardiogenog šoka su starija životna dob, infarkt miokarda prednje stijenke, šećerna bolest, infarkt miokarda s elevacijom ST-spojnice, preboljeli infarkt miokarda, arterijska hipertenzija u anamnezi, višežilna koronarna bolest srca, sistolički krvni tlak niži od 120 mmHg, frekvencija srca viša od 90/min, zatajenje srca kod prijema i blok lijeve grane u EKG-u. Za liječenje kardiogenog šoka koristimo lijekove za inotropnu i vazoaktivnu potporu.
U ovu skupinu lijekova ubrajamo dobutamin i milrinon. Osim lijekova primjenjuje se i hipotermija u pojedinim slučajevima koja može spriječiti neurološka oštećenja i smrt bolesnika nakon kardiopulmonalnog oživljavanja. Kardiogeni šok može se liječiti primjenom intra-aortne balonske kontrapulzacije eng.l (IABP) i ugradnjom uređaja za mehaničku potporu cirkulacije engl. (LVAD). Izvantjelesna membranska eksigenacija engl. (ECMO), također se koristi u liječenju kardiogenog šoka kao privremena hemodinamska potpora. Korištenje ECMO uređaja indicirano je u onih bolesnika koji nemaju poboljšanje na visoke doze inotropnih lijekova i nemaju poboljšanje na primjenu intra-aortne balonske kontrapulzacije.
Kada je kardiogeni šok uzrokovan akutnim infarktom miokarda s elevacijom ST-spojnice tada je terapija izbora hitna perkutana transluminalna koronarna angioplastika s implantacijom stenta ili fibrinolitička terapija. U slučajevima kada je mehanička komplikacija akutnog infarkta uzrok kardiogenog šoka tada je indiciran kardiokirurški zahvat. Kardiokirurški zahvat uključuje zatvaranje rupture slobodne stijenke lijeve klijetke ili rupture pregrade između klijetki, valvuloplastiku ili implantaciju mitralne valvule i ugradnju aortokoronarnih premosnica. U nekim slučajevima ruptura pregrade između klijetki može se zatvoriti perkutanom transkateterskom ugradnjom okludera.
Kod tamponade srca dolazi do nakupljanja tekućeg sadržaja između dva lista osrčja tj. perikarda. Najčeći uzroci tamponade srca su ruptura slobodne stijenke lijeve klijetke, disekcija aorte, trauma prsnog koša, maligne bolesti i/ili radijacijska terapija i akutni perikarditis. Liječenje je hitna perkutana evakuacija tekućeg sadržaja tzv. perikardiocenteza ili hitni kardiokirurški zahvat. Kardiogeni šok može uzrokovati akutna aortna regurgitacija kod infekcijskog endokarditisa ili kod disekcije uzlaznog dijela torakalne aorte.
U ovakvim slučajevima indicirana je hitna kardiokirurška operacija. Do početka kardiokirurškog zahvata bolesnike stabiliziramo primjenom vazodilatatora kao što je natrijev nitroprusid i inotropnih lijekova kao što je dobutamin. Kod ovih bolesnika kontraindicirana je primjena intra-aortne balonske kontrapulzacije jer bi ona pogoršala aortnu regurgitaciju. U zaključku možemo naglasiti da je kardiogeni šok težak klinički entitet i često je povezan s jako lošom prognozom. Njegovo rano prepoznavanje i liječenje je ključno jer može rezultirati kompletnim funkcionalnim oporavkom bolesnika.
23.12.2015
