Svaki oblik invaliditeta nosi sasvim specifične zdravstvene, pa tako i uže ginekološke rizike, odnosno sasvim specifične zahtjeve za postupanjem.
O problemima osoba s invaliditetom s kojima se susreću u svakodnevnom životu nikada nije dovoljno ni previše rečeno. U ovom, drugom prosinačkom nastavku još ćemo se jednom dotaknuti ove teme, sada razmatrajući invalidne žene u posebnom, „drugom“ stanju i time za sada zaokružiti temu invaliditeta u populaciji žena s aspekta njihova ginekološkog zdravlja.
Svaki oblik invaliditeta nosi sasvim specifične zdravstvene, pa tako i uže ginekološke rizike, odnosno sasvim specifične zahtjeve za postupanjem. Zbog obimne građe, zadržat ćemo se na općenitostima, odnosno na razmatranju kako pristupiti i dalje se skrbiti za trudnicu s (bilo kojim) invaliditetom.
Iako mnoge invalidne žene mogu spontano zanijeti, iznijeti trudnoću do visokih tjedana trudnoće, odnosno i do termina i uredno roditi, te se dalje brinuti o novorođenčetu, nerijetko se susreću s negodovanjem, pa i osuđujućim stavovima okoline (i obitelji i zdravstvenih djelatnika) kada obznane svoje želje za trudnoćom.
Zbog nerazumijevanja, možda i negativnih iskustava drugih invalidnih žena, najčešće će zanemariti prekoncepcijsko savjetovanje, izbjegavat će preporučene pretrage i preglede tijekom trudnoće, odgađat će eventualni planirani boravak u bolnici do poroda itd. Zbog navedenoga, a i mnogih drugih situacija s kojima se invalidne žene, kasnije trudnice susreću, nabrojat ćemo što bi primjerena ginekološka skrb invalidnih trudnica trebala podrazumijevati.
Osim tehničkim uvjetima, kojima ginekološka ambulanta koja skrbi o ženama s invaliditetom treba udovoljiti, neki uvjeti od strane medicinskog, tj. ginekološkog tima su:
- konzultacije nadležnog ginekologa sa specijalistima drugih specijalnosti koji se inače skrbe o zdravlju invalidne žene – razmatranje dosadašnje terapije (eventualna promjena lijeka, odnosno doze lijek), budućih invazivnih postupaka (kako onih u sklopu prenatalne dijagnostike, tako i onih u svrhu eventualnog kontinuiranog liječenja trudnice), planiranje dovršenja trudnoće (možda i prije termina, zatim razmatranje sigurnosti vaginalnog ili operativnog poroda i slično),
- upućivanje na dodatne pretrage zbog osnovnog stanja/osnovne bolesti trudnice,
- dogovaranje češćih kontrola (kako ginekoloških, tako i kod drugih specijalista), ako se procjeni kako postoji takva potreba,
- imati na umu kako su neke situacije u trudnice s invaliditetom potencijalno veća ugroza za nju, odnosno njeno nerođeno dijete, no što bi iste bile u trudnice bez invaliditeta,
- pravovremene konzultacije s neonatolozima/pedijatrima, koji će se kasnije skrbiti o novorođenčetu,
- pravovremene konzultacije s patronažnom službom koja će se kasnije skrbiti o babinjači s invaliditetom i njenom djetetu itd.
Nerijetko primjerena ginekološka skrb trudnica/babinjača s invaliditetom podrazumijeva i psihološku potporu njenoj užoj obitelji, od strane nadležnog ginekologa, odnosno liječnika opće/obiteljske medicine, koji će procijeniti ima li potrebe za daljnjim suportom od strane psihologa ili psihijatra.
Ginekološka skrb sadašnjih ili budućih trudnica s invaliditetom podrazumijeva i konzultacije o mogućnostima kontracepcije i za vrijeme dojenja, odnosno do eventualnog planiranja (sljedeće) trudnoće, o mogućnostima medicinski potpomognute oplodnje ako do trudnoće ne dolazi spontano itd.
Za žene s invaliditetom, koje su se dokazale u onome što su si postavile za cilj, neovisno je li riječ o profesionalnom i/ili obiteljskom, tj. majčinskom ostvarenju, doista vrijedi „Samo nebo je granica“.
22.12.2017
