Unatoč svim novijim metodama, unazad 20-25 godina, u kirurškom liječenju benigne hiperplazije prostate (BPH) i dalje se standardnom metodom operacije smatraju ranije etablirane kirurške metode i tehnike kao što su TUIP (engl.-Traurethral Incision of the Prostate), TURP (engl.-Transurethral Resection of the Prostate) i klasična otvorena prostatektomija (engl.-Open Prostatectomy – OP). Ovdje treba odmah naglasiti kako se ni u jednom od slučajeva ne radi o totalnom uklanjanju prostate već samo onog dijela te žlijezde koji priječi normalno mokrenje. Prostata se u cijelosti otklanja samo u slučaju potvrđenog raka prostate.
Kako sam i naveo, posljednjih četvrt stoljeća pojavile su se nove, manje agresivne metode, sa ciljem kirurškog liječenja BPH (npr. HIFU, TUNA, TUMT), ali standard kirurškog liječenja i dalje predstavljaju TUIP, TURP i OP uključujući sve češće laserske metode (HoLEP) iako, u načelu, kirurška tehnika ostaje ista.
TUIP najprije navodimo kao najmanje agresivnu kiruršku metodu koja se dominantno koristi za liječenje opstruktivnih simptoma mokrenja tek neznatno (<30 gr) uvećanom prostatom i u bolesnika čije je opće zdravstveno stanje prilično loše. Zahvat, u spinalnoj anesteziji traje kratko, krvarenje je minimalno, a vađenje katetera i otpust iz bolnice vjerojatan je za dva dana. Najveći nedostatak zahvata je odsustvo tkiva za patohistološku dijagnozu (PHD). Poboljšanje simptoma otežanog mokrenja nakon te operacije je značajno visoko, uz ispravnu indikaciju, a stopa komplikacija niska (najčešće striktura uretre – manje od 2%).
TURP je „zlatni standard“ među svi kirurškim metodama i primjenjuje se u cca 80% operiranih pacijenata i to za prostate ukupne mase između 30 i 80 gr. Velika većina tako operiranih bolesnika navodi značajno poboljšanje simptoma, retencija urina se smanjuje na minimum, operacijom se dobije tkivo za PHD. Istodobno treba navesti kako je moguće obilnije postoperativno krvarenje pa stoga i dodatna kirurška intervencija te nastanak tzv. TURP-sindroma što nije nimalo bezazleno stanje, a najčešće nastaje u zahvata koji traju dulje od 90 min ili gdje dođe do perforacije prostatične kapsule, resorpcije veće količine vode za irigaciju, te praktički „otrovanje vodom“ što za sobom povlači mnoge sustavne poremećaje pa predstavlja i potencijalnu životnu ugrozu.
OP (otvorena prostatektomija) je najstarija i najuspješnija metoda operacije benignog uvećanja prostate, ali i donekle krivi naziv. Ne radi se, naime o prostatektomiji (jer se ona ne uklanja u cijelosti) nego o adenomektomiji iako je i taj naziv donekle prijeporan, ali samo iz akademskih razloga. Dakle, radi se samo o onom većinskom dijelu prostate koji priječi nesmetano mokrenje. Riječ je o klasičnoj invazivnoj operaciji u spinalnoj anesteziji koja podrazumijeva otvoreni rez iznad stidne kosti. Ova metoda je primarni izbor za bolesnike dobrog općeg stanja i prostatama većih od cca 80 gr što predstavlja značajno uvećanje prostate. Ovo je, naravno, najinvazivnija metoda koja se još uvijek koristi, iz istog razloga, koristi najrjeđe, ali istodobno dovodi do najvećeg zadovoljstva mokrenjem operiranih bolesnika postoperativno. Operacijom se dobije najobilniji materijal (tkivo) za PHD iako su komplikacije, kao i boravak u bolnici, češće i dulje od ranije navedenih operacija.
9.6.2025
