Kad govorimo o apscesu bubrega (lat., – abscessus renis) pričamo o vrsti gnojne upale bubrega koja je obično dobro ograničena, a veličina joj može varirati. Ona može nastati iz samog bubrega ili se u njega proširiti iz okolnog tkiva organa koji su zahvaćeni gnojnim oblikom upale. U svakom slučaju radi se o kompliciranoj infekciji urotrakta. Ta skupina kompliciranih infekcija je heterogena grupa koje se međusobno razlikuju etiologjom (uzrokom) pa tako i tijekom bolesti, vrstom liječenja i samim ishodom.
Komplicirane infekcije su posljedica anatomskih anomalija nastalih u razvoju urotrakta ili prisutnosti kamenaca ili drugih opstuktivnih faktora koji priječe normalni tok mokraće kroz mokraćni sustav. Takve razvojne anomalije, razne opstrukcije ili prisustvo kamenaca odnosno stranog tijela (npr. kateter, cisto- ili nefrostoma) čine infekciju kompliciranom i najčešće zahtijevaju urološko – kirurško – liječenje. Upravo stoga komplicirane infekcije, i njihovi uzroci, čine ih predmetom urološkog , odnosno kirurškog, interesa. Ovakva stanja su osobito česta i opasnija u starijih ljudi, bolesnika s dijabetesom ili imunodeficijencijom, trudnica, bolesnika sa stranim tijelom (kateter, nefro- i ili cistostma, dobule-J proteza, itd.). Komplicirane infekcije mokraćnog sustava mogu biti i jatrogena posljedica (posljedica ranijih operacija).
Zahvati li takva gnojna upala bubreg ona može predstavljati samo apsces bubrega ili neposrednog masnog tkiva uz bubrega (perirenalni apsces) ili i šire područje oko bubrega (pararenalni apsces). Koje tada može zahvatiti i okolne organe ili se s njih proširiti na sam bubreg. Najčešće je apsces bubrega solitaran (jedna, ograničena, gnojna kolekcija), a može biti kortikalan (u kori bubrega – kad najčešće nastaje hematogeno, tj. širenjem uzročnika krvlju) ili medulokortikalan (kad se širi ascendentim putem – odozdo prema gore). Uz takvo stanje redovito se viđaju visoko povišena, septična temperatura, zimica i tresavice te bol u bubrežnoj (lumbalnoj regiji). Apsces bubrega s može, uz adekvatnu kliničku sliku, relativno pouzdano raspoznati i kvalitetnim ultrazvučnim pregledom, ali za definitivnu potvrdu dijagnoze (ali i proširenosti bolesti) svakako je mandatorna kompjutorizirana tomografija (CT), po mogućnosti s kontrastom – CT urografija.
Manji apscesi, veličine 3 – 5 cm, mogu se liječiti samo konzervativno tj. antibioticima uz sve suportivne mjere narušenog općeg stanja bolesnika ili pak perkutanom drenažom gdje se drenažni kateter (tzv. pig-tail kateter ili klasičan kirurški dren) postavlja pod kontrolom UZV (ultrazvuka) u samo središte apscesa, a ima za cilj evakuirati gnojni sadržaj. Veći apscesi se trebaju operirati otvorenom kirurškom metodom i osigurati pouzdaniji oblik drenaže uz osobiti oprez da ne dođe do ozljede susjednih organa koji katkad mogu biti promijenjene pozicije usred rasta same apscesne tvorbe. Katkad je i nefrektomija – odstranjenje cijelog bubrega – neizbježna opcija.
Apsces bubrega je svakako krajnje ozbiljna, najčešće kirurška, bolest s visokim mortalitetom (i do 50%), a osobito u rizičnih skupina bolesnika koje sam ranije naveo. CT je nužna pretraga u samom postavljanju dijagnoze, ali i u utvrđivanju proširenosti bolesti i planiranju adekvatne, pravovremene kirurške terapije.
25.1.2024
