Sažetak
Periferna arterijska bolest (eng. peripheral artery disase = PAD) je česta vaskularna bolest karakterizirana suženjem arterija s posljedičnim smanjenim dotokom krvi u ekstremitete. Najznačajniji rizični faktori za razvoj PAD su: dob, pušenje, diabetes mellitus, hipertenzija i hiperkolesterolemija.
Diabetes mellitus (šećerna bolest) je posebno važan rizični faktor za razvoj težeg oblika PAD, kod kojeg su uglavnom pogođene potkoljenične arterije, a zbog istovremene dijabetičke neuropatije bolesnici se često javljaju u poodmakloj fazi (s razvijenim ulceracijama i gangrenom) kada su endovaskularne metode ograničene, što nerijetko dovodi do potrebe za amputacijom ekstremiteta.
Mjerenje pedobrahijalnog indeksa (eng. ankle-brachial index = ABI) predstavlja neinvazivan, relativno jednostavan, lako izvediv i dostupan alat u skriningu i kontroli progresije kako simptomatske, tako i asimptomatske PAD, te igra važnu ulogu u pravovremenom postavljanju dijagnoze i započinjanju liječenja PAD, naročito kod dijabetičara.
Periferna arterijska bolest (PAD)
Periferna arterijska bolest (PAD) u širem smislu podrazumjeva bolest svih arterija isključujući koronarne arterije, aortu i intrakranijalne arterije, a etiološki se prvenstveno radi o aterosklerotskoj bolesti. PAD u užem smislu podrazumjeva bolest zdjeličnih arterija i arterija donjih ekstremiteta.
2015. godine je kod 236,62 milijuna ljudi diljem svijeta starijih od 25 godina bila potvrđena PAD. Iako je PAD, nakon koronarne bolesti srca i moždanog udara, treći najčešći oblik kardiovaskularne bolesti uzrokovane aterosklerozom, na nju se još uvijek obraća relativno mala
pozornost javnosti u usporedbi s druge dvije bolesti.
Radi se o kroničnoj bolesti koja značajno reducira kvalitetu života oboljelih, te povećava stopu smrtnosti najmanje tri puta u odnosu na zdrave pojedince iste dobi. Čak 2/3 bolesnika s PAD ima konkomitantnu aterosklerotsku vaskularnu bolest druge lokalizacije. Stoga bolesnike s potvrđenom PAD ubrajamo u kategoriju vrlo visokog kardiovaskularnog rizika.
Simptomi i znakovi
Čak 50% osoba s PAD-om nema tipične simptome i stoga ih smatramo asimptomatskima. Najčešći uzroci asimptomatske (tzv. maskirane) PAD su: 1. nemogućnost dovoljnog hodanja da bi se izazvali simptomi (npr. uslijed srčanog zatajenja ili nakon amputacije donjeg uda) i 2. smanjen osjet bola npr. uslijed dijabetičke neuropatije.
Ipak, najčešći simptom PAD je intermitentna klaudikcija tj. pojava bolova ili grčeva pri hodu koji mogu biti lokalizirani u stražnjici, kuku, bedru ili potkoljenici, a koji tipično popuštaju nakon određenog perioda mirovanja. Kod težih oblika PAD ishemični se bolovi javljaju i u mirovanju što nazivamo kroničnom prijetećom ishemijom uda.
Fizički znakovi koji mogu ukazivati na PAD uključuju atrofiju (slabost) mišića, gubitak dlakavosti, glatku, sjajnu i na dodir hladnu kožu, reducirane ili odsutne arterijske pulsacije, rane ili ulkusi koji ne zacijeljuju i hladne ili utrnule krajnje dijelove ekstremiteta.
Periferna arterijska bolest u dijabetičara
PAD je česta vaskularna komplikacija diabetes mellitusa (DM). Nekoliko velikih populacijskih istraživanja je pokazalo da DM 2-4 x povećava rizik za razvoj PAD u usporedbi s nedijabetičarima.
Na prevalenciju PAD kod dijabetičara utječu duljina trajanja DM, suboptimalna kontrola glikemije, koegzistencija drugih kardiovaskularnih rizičnih faktora i/ili druga oštećenja ciljnih organa (npr. proteinurija). Stoga ne čudi da je prevalencija PAD u dijabetičara 9.5% – 13.6% u odnosu na na opću populaciju u kojoj je prevalncija oko 4%. Porast glikoziliranog hemoglobina (HbA1c) za 1% povećava rizik od razvoja PAD za čak 28%.
U bolesnika s DM-om PAD češće zahvaća arterije ispod koljena, posljedično tome su revaskularizacijske opcije, kao i njihova šansa za uspjeh, značajno reducirane. Uz to, PAD se u dijabetičara često dijagnosticira u kasnijoj fazi (npr. sumnju pobuđuje ulkus koji ne zacjeljuje), jer zbog popratne neuropatije dijabetičari često imaju reduciranu osjetljivost na bol. Sve to povećava rizik od infekcije, što nerijetko dovodi do potrebe za amputacijom ekstremiteta.
Američko dijabetološko društvo (American Diabetes Association = ADA), Europsko kardiološko društvo (European Society of Cardiology = ESC) i Europsko društvo za proučavanje dijabetesa (European Association for the Study of Diabetes = EASD) preporučuju godišnji skrining na PAD u svih dijabetičara u vidu uzimanja anamnnestičkih podataka o dužini hodne pruge, postojanju simptoma intermitentne klaudikacije i palpacije arterijskih pulsacija na nogama. Inicijalni ABI se preporuča učini svim dijabetičarima, čak i asimptomatskim, starijim od 50 godina, odnosno starijim od 40 godina ako uz šećernu bolest imaju još barem jedan rizični čimbenik. Ako su rezultati inicijalnog ABI testa uredni, isti treba ponavljati nakon 10 godina, odnosno nakon 5 godina od inicijalnog pregleda (ako postoje i drugi čimbenici rizika). Ukoliko je ABI patološki savjetuju se češće kontrole (npr. godišnje), a u najtežim situacijama bolesnika treba poslati na pregled vaskularnom kirurgu ili interventnom angiologu/radiologu .
Pedobrahijalni indeks ( ABI)
Pedobrahijalni indeks (ABI) je omjer sistoličkog tlaka izmjerenog na gležnju i sistoličkog tlaka mjerenog na brahijalnoj arteriji. Treba napomenuti da se sistolički tlakovi uvijek mjere na obje nadlaktice i na oba gležnja, a da ABI računamo pojedinačno za lijevu i desnu nogu. I dok se u izračun ABI-ja određene noge uvrštava vrijednost sistoličkog tlaka dobivenog na arteriji gležnja iste noge, dotle se u izračunu koristi samo viša vrijednost od dvije mjerene vrijednosti brahijalnog sistoličkog tlaka (nevezano je li ista izmjerena na lijevoj ili desnoj ruci). Dobiveni rezultat se izražava s jednim cijelim i dva decimalna broja.
U osoba s normalnom cirkulacijom u arterijama donjih ekstremiteta, uobičajeno je sistolički tlak u gležnju 10-15 mmHg viši od onog zabilježenog na rukama (zbog brzine pulsnog vala), što rezultira ABI-jem >1,10.
Za računanje ABI-ja se mogu koristiti sfingomanometari uz pomoć Dopplera ili automatski oscilometri. Iako se zlatnim standardom smatra sfingomanometrijsko mjerenje ABI-ja uz pomoć Dopplera, automatski oscilometri su pouzdana, prikladna i dostupnija alternativa standardnom Dopplerskom mjerenju ABI-ja koja ujedno zahtjeva i kraće vrijeme pretrage, te je danas naširoko preporučljiva u skriningu i kontrolama bolesnika s PAD.
Prema dobivenim rezultatima ABI-ja definiramo postojanost i težinu PAD na sljedeći način:
ABI 0,91 – 1,40) = normalne vrijednosti = uredna cirkulacija u arterijama nogu
ABI 0,70 – 0,90 = blaga okluzija
ABI 0,40 – 0,69 = umjerena okluzija
ABI < 0,40 = ozbiljna okluzija = kronična prijeteća ishemija uda
ABI >1,40 = nekompresibilnost krvnih žila = arterijska krutost kao posljedica kalcifikacije tunike medije (često udruženo s perifernom neuropatijom i kroničnim bubrežnim zatajenjem).
Najteži slučajevi PAD (ABI < 0,40 i >1,40) zahtjevaju i dodatne dijagnostičke metode određivanja težine PAD radi odluke o mogućnosti revaskularizacije (poput UZV s color Dopplerom, CT ili MR angiografije, mjerenje palčano-brahijalnog indeksa, transkutane oksimerije, a rjeđe digitalna subtrakcijska angiografija).
Kod pacijenata koji su asimptomatski uz ABI < 0,90 , kao i kod onih s urednim ABI-jem uz postojeće simptome intermitsnetne klaudikacije preporuča se učiniti i test opterećenja po Strandness-ovom protokolu pri brzini 3 km/h i nagibu od 10% nakon čega treba ponovo mjeriti ABI (tzv. ABI nakon opterećenja). Patognomoničan je pritom pad ABI-ja za > 20% u odnosu na onaj u mirovanju, odnosno pad sistoličkog tlaka na arteriji gležnja za > 30 mmHg u odnosu na mirovanje.
Iako je ABI neinvazivna, relativno jednostavna i dobro podnošljiva pretraga, postoji nekoliko kontraindikacija za istu, a to su slijedeća stanja:
1. teška bol u potkoljenicama/stopalima
2. duboka venska tromboza i
3. bolne rane na donjim ekstremitetima.
1.12.2021
