Racionalna farmakoterapija (Svjetska zdravstvena organizacija) je primjena lijeka u skladu s kliničkom potrebom, u dozi koja je u skladu s potrebama pojedinog bolesnika, kroz odgovarajuće vrijeme, uz prihvatljiviju cijenu za pojedinca i društvo.
Pravo na zdravlje i zdravstvenu zaštitu je osnovno ljudsko pravo, što pretpostavlja da svi raspoloživi resursi društva trebaju biti iskorišteni u osiguravanju dostupne, učinkovite i kvalitetne zdravstvene zaštite koja odgovara potrebama svih građana. Efikasan i uspješan zdravstveni sustav je temelj unaprjeđenja zdravlja građana. Zadnjih desetljeća značajno se produžuje životni vijek i mijenjaju se životne navike, što dovodi do porasta broja oboljelih od kroničnih bolesti, pojavljuju se nove bolesti (svjedoci smo pandemije COVID-19), dolazi do rezistencije na neke lijekove, ali i do razvoja i pojave novih lijekova na tržištu. To su čimbenici koji doprinose povećanju troškova za lijekove i sve većeg pritiska na zdravstvene resurse. Stoga je važno da se donese jasna politika lijekova koja u Republici Hrvatskoj još nije uobličena ni jasno primjenjiva. Racionalna farmakoterapija je jedna od ključnih komponenti nacionalne politike lijekova, ali i najteži cilj. Lijekovi i medicinski proizvodi moraju biti kvalitetni, učinkoviti, sigurni i isplativi. Primarni je cilj racionalne farmakoterapije da rezultat dobre odluke mora biti najbolji učinak uz najmanje potrošenih sredstava. Ključni čimbenik unaprjeđenja farmakoterapije je medicina zasnovana na dokazima. Liječnik mora poznavati djelotvornost, štetnost i isplativost pojedine terapije.
Racionalna farmakoterapija (Svjetska zdravstvena organizacija) je primjena lijeka u skladu s kliničkom potrebom, u dozi koja je u skladu s potrebama pojedinog bolesnika, kroz odgovarajuće vrijeme, uz prihvatljiviju cijenu za pojedinca i društvo.
Za opravdanost primjene nekog lijeka u određenoj indikaciji značajne su faze II i III kliničkog ispitivanja lijekova-evaluacija kvalitete, djelotvornosti i sigurnosti. IV faza kliničkih ispitivanja važna je u praćenju nuspojava lijekova, regulatornom tijelu se predlažu mjere, upotpunjuju informacije o lijeku i osigurava optimalno korištenje lijeka.
U svakodnevnoj liječničkoj praksi važne su terapijske smjernice pojedinih bolesti. Njima se nastoji racionalizirati potrošnja i primjena lijekova. Međutim, nacionalne smjernice često ne odgovaraju europskim zbog manjka financijskih sredstava.
U kardiologiji imamo velik broj dijagnostičkih i terapijskih smjernica za većinu bolesti koje nam pomažu u donošenju medicinskih odluka. One se često revidiraju trajno prateći znanstvena dostignuća, klinička ispitivanja. Baziraju se na medicini temeljenoj na dokazima koji se klasificiraju u 3 razine dokaza:
– razina A (podaci izvedeni iz više randomiziranih kliničkih ispitivanja ili metaanaliza)
– razina B (podaci izvedeni iz jednog randomiziranog ispitivanja ili velikih nerandomiziranih ispitivanja)
– razina C (konsenzus mišljenja stručnjaka i/ili mala ispitivanja, retrospetkivna ispitivanja, registri)
–
Postoji i nekoliko razina preporuka:
– skupina I (dokazi i/ili opća suglasnost da je liječenje ili postupak koristan, učinkovit)=preporuča se/indicirano je
– skupina II (proturječni dokazi i/ili različita mišljenja o korisnosti/učinkovitosti liječenja ili postupaka)
– skupina II a (težina dokaza/mišljenja govori u prilog korisnosti/djelotvornosti)=treba uzeti u obzir
– skupina II b (korisnost/djelotvornost je manje potvrđena dokazima/mišljenjima)=može se uzeti u obzir
– skupina III (dokazi ili opća suglasnost da liječenje ili postupak nije koristan/učinkovit, a u nekim slučajevima može biti štetan)= ne preporuča se
17.12.2020
