Psihički slom izraz je koji ljudi često koriste s različitim značenjem. Psihoanalitičar D. W. Winnicott dao nam je psihodinamsko razumijevanje te riječi. On u svom tekstu koji obrađuje navedenu temu navodi da se slom koristi za opis jednog neizrecivog stanja, stanja koje bi bilo blisko agoniji…
Psihički slom izraz je koji ljudi često koriste s različitim značenjem. Psihoanalitičar D. W. Winnicott dao nam je psihodinamsko razumijevanje te riječi. On u svom tekstu koji obrađuje navedenu temu navodi da se slom koristi za opis jednog neizrecivog stanja, stanja koje bi bilo blisko agoniji. Anksioznost je preblaga riječ koja ne bi dovoljno opisala težinu tog doživljaja. Anksioznost možemo povezati s kastracijskom anksioznosti što je više iz neurotskog spektra, dok je slom riječ koja seže znatno dublje, u psihotične fenomene.
Suočavanje s neugodnim emocijama aktivira obrambene mehanizme. Obranama se branimo od neprihvatljivih ideja i na taj način razrješavamo konflikt između ega, ida i superega i tada govorimo o anksioznosti. Slom možemo razumjeti kao neuspjeh obrambenog mehanizma koji ugrožava organizaciju ega i prijetnja je njegovom raspadu.
Strah od sloma je karakteristika koja je naglašena kod nekih pacijenata. Kad bi taj strah stavili pod zajednički nazivnik, opisivao bi jedan sveprisutni fenomen koji je empatijski razumljiv svakom od nas čak i u situacijama kada nam ne uzrokuje osobito patnju. Samo određen broj pacijenata se već na početku terapije žali na taj strah, dok se kod drugih on pojavljuje tijekom liječenja kada se uspostavi značajan napredak i transferni odnos.
Za rani razvoj svake osobe potrebna je podržavajuća okolina koja se stalno prilagođava našim promjenjivim potrebama, a što se može opisati Winnicottovim terminima holdinga i handlinga. U takvom okruženju individua prolazi kroz razvojne faze od potpune ovisnosti prema neovisnosti, gdje bi potpuna ovisnost odgovarala stadiju kada još nije razvijen self, kada nema ni rudimentarne svjesnosti o vlastitom postojanju. To je stadij kada nastaje strah od sloma, kada je podržavajuća okolina zakazala, kada je nastalo značajno narušavanje ili radikalan izostanak odgovora i kada događaj nije proživljen kroz djetetu potreban doživljaj omnipotencije. On smatra da taj strah koji se već dogodio, ali se nije proživio zbog neformiranih razvojnih struktura, treba proživjeti u terapiji. Tek kada je prorađen može biti pohranjen.
Kroz razvojne stadije ovisnosti Winnicott kronološki opisuje pet pojmova koje naziva primitivne agonije, a koje daju neki smisao tom nezamislivom stanju. Uz njih navodi karakteristične mehanizme obrane koje u tim stadijima brane osobu od tog nezamislivog iskustva. To su povratak na neintegrirano stanje i dezintegracija kao obrana, vječni pad i samopodržavanje (self-holding), gubitak psihosomatske koluzije i depersonalizacija, gubitak osjećaja za realitet i primarni narcizam te gubitak kapaciteta za odnos s objektima i autizam kao obrana.
Winnicott smješta tragove psihopatologije psihoze u najranijem razvoju djeteta, prije nego što dijete poznaje sebe kao cjelovitu osobu. Za njega ego psihologija izrasta i naslanja se na majčinu brigu koja je primarna. On vidi psihozu ne kao slom, već kao uspješnu formaciju koja brani od nezamislive agonije.
Važnost vremena i uvremenjenosti je vječna tema. Winnicotta ne samo da zanima utjecaj prošlosti, nečeg što se dogodilo, već uzroci zbog kojih taj događaj dominira sadašnjosti te razlozi zbog kojih to ne može biti asimilirano i zaboravljeno. Strah od izvorne agonije (koja se dogodila) smješten je u nesvjesnom, u vremenu kada nezreli ego još nije bio formiran, pa time nije ni mogao doživjeti te osjećaje i osuđen je na potragu za tim izvornim iskustvom koje ga uznemirava. To izvorno iskustvo primitivne agonije ne može biti pohranjeno u prošlost dok god se stvarno ne doživi, što se događa u terapiji uz pomoćnu, suportivnu ego funkciju analitičara. Transfer osigurava ponovno proživljavanje iskustva mame i djeteta iz vremena kada su bili jedno, iz vremena djetetove omnipotencije. Kod ovih slučajeva distinkcija između njih dogodila se prerano nasilnom probojem zaštitne podržavajuće okoline. Djetetu nije bilo omogućeno da inkorporira vanjski svijet i kad za to dođe vrijeme, razdvoji vanjsku od unutarnje stvarnosti. U terapiji prošlost i budućnost postaju sada i ovdje, a transferni odnos reprezentira podržavajuću okolinu pomoću kojeg pacijent stupnjevito ugrađuje taj neproživljeni doživljeni događaj u svoje vlastito iskustvo. Taj proces može biti težak, vremenski zahtjevan i bolan, ali potreban. Terapeut mora biti spreman prihvatiti tempo kojim pacijent može napredovati uključujući usporavanje ritma kao i druge prilagodbe na individualne potrebe. Pacijent se ne može sjetiti nečeg što nije proživio (jer se dogodilo u vremenu razvojne nezrelosti), ali može taj događaj iz prošlosti proživjeti u sadašnjoj terapiji što bi bio ekvivalent prisjećanju kod neurotskih pacijenata.
Strah od sloma, agonija i anihilacijska anksioznost se preklapaju, a Winnicott navodi da su i male alteracije potrebne da se strah od sloma pretvori u strah od smrti, osjećaj praznine ili ne postojanja. Sva ta stanja nastaju u vremenu kada je ego bio razvojno nezreo da ih proživi i guraju pacijente u potragu za tim iskustvom. Strah od smrti se javlja relativno često i religijska učenja o životu nakon smrti su način kako negirati činjenicu smrti. Winnicott smrt opisuje kao očajničku gestu kojom se šalje tijelo u smrt koja se već dogodila psihi. Osjećaj praznine kojeg pacijenti nerijetko opisuju nisu povezani s traumom koliko s propustom da se nešto dogodi. Nešto što bi podupiralo razvoj, a izostalo je. Lakše je pamtiti traumu nego izostanak nečeg što se moglo dogoditi. Ta praznina traži da se popuni ili da se u nju nešto unese, a pacijenti mogu uspostaviti oblik kontrole nad tim u obliku ne uzimanja hrane ili kao kompulzivne pohlepe. Na sličan način razmišlja o osjećaju ne postojanja koji razmatra kao dio obrane. Aktivira se projekcija koja kreira stanje u kojem nema selfa koji bi bio odgovoran. To se može prepoznati u idejama jedinstva s Bogom ili svemirom.
Na strah od sloma (kao i na srodne strahove) može se gledati kao na strah od prošlih događaja koji su se zbili, ali se nisu proživjeli. Potreba da se prožive, što je ekvivalent sjećanju kod neurotika, realizira se u analizi što je i cilj terapijskog procesa.
Literatura
- Reading Winnicott edited by Lesley Caldwell and Angela Joyce 2011
1.7.2016