U Hrvatskoj je 2011. godine umrlo 51.019 osoba. Od njih je 49,4% muškaraca i 50,6% žena. Vodeći uzrok smrti su kardiovaskularne bolesti sa 24.841 umrle osobe i udjelom od 48,7% u ukupnom mortalitetu.
To praktički znači da je kod svakog drugog umrlog u Hrvatskoj uzrok smrti bila jedna od bolesti kardiovaskularnog sustava. Među umrlima od kardiovaskularnih bolesti bilo je 42,4% muškaraca i 57,6% žena1.
Zdravstveni sustavi razvijenih zemalja istražuju i promoviraju mjere i postupke sa svrhom smanjenja rizika oboljevanja i smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti. Brojni čvrsti dokazi u stručnoj i znanstvenoj literaturi ukazuju da redoviti aerobni tjelesni trening, odnosno mjere i postupci tijekom kardiološke rehabilitacije dovode do znatne redukcije rizičnih čimbenika i smrtnosti kardioloških bolesnika 2.
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, kardiološka rehabilitacija obuhvaća skup mjera i postupaka sa svrhom postizanja najboljeg mogućeg fizičkog, psihičkog i socijalnog stanja tako da bolesnici nakon akutne epizode kardiovaskularne bolesti, znatnim dijelom svojim osobnim snagama, očuvaju odnosno ponovno zauzmu mjesto u zajednici i nastave s dotadašnjim aktivnim životom3.
Učinkovitost i korist kardiološke rehabilitacije danas je detaljno znanstveno potkrijepljena, čak i u najtežih bolesnika. Još su Oldridge NB. i sur. prije 25 godina pregledom i meta-analizom do tada provedenih randomiziranih studija našli da bolesnici s preboljelim srčanim infarktom koji su bili uključeni u program redovitog tjelesnog treninga, odnosno kardiološke rehabilitacije, imaju niži ukupni kao i mortalitet od kardiovaskularnih bolesti u odnosu na kontrolnu skupinu bolesnika koji nisu bili uključeni u rehabilitacijske programe4.
Ovakve spoznaje su potvrdili i rezultati recentne meta-analize 51 randomizirane studijeo učincima tjelesnog treninga, odnosno kardiološke rehabilitacije na preživljenje koronarnih bolesnika kojom je nađeno sniženje ukupnog mortaliteta od 27%, odnosno kardiovaskularnog mortaliteta od 31% u bolesnika podvrgnutih redovitom tjelesnom treningu u odnosu na kontrolnu skupinu bolesnika koji nisu provodili tjelesni trening, dok nije bilo razlika u incidenciji novog nefatalnog srčanog infarkta između promatranih skupina bolesnika 5.
Programi kardiološke rehabilitacije počeli su se razvijati i provoditi 60-tih godina prošlog stoljeća. Tjelesni trening je bio osnova tih programa, a preporučivan je većinom osobama tek nekoliko mjeseci nakon akutne faze srčanog infarkta tijekom koje nije bilo značajnijih komplikacija. Danas tjelesni trening i dalje čini osnovni dio rehabilitacije, ali za razliku od prošlih vremena preporučuje se već od rane faze srčanog infarkta ili kardiokirurškog zahvata, također i bolesnicima s teškim oblicima bolesti (nakon komplicirane kirurške revaskularizacije miokarda, transplantacije srca, bolesnicima sa značajno sniženom sistoličkom funkcijom lijeve klijetke i dr.).
Kardiološka rehabilitacija mora biti integrirana u cjelokupni tretman bolesnika. Program mora sadržavati sve raspoložive edukativne i motivacijske pristupe za smanjenje kardiovaskularnih rizičnih čimbenika, promocijuzdravog ponašanja i aktivnog životnog stila. Indikacijski ustroj govori o novom značaju kardiološke rehabilitacije: u modernom konceptu programa aktivne borbe protiv vodećih uzroka smrtnosti razvijenog svijeta, kardiološka rehabilitacija postaje glavni medij preventivne javnozdravstvene aktivnosti. Prva indikacijska grupa obuhvaća ishemičnu bolest srca, druga kronične kardiovaskularne bolesti, a treća grupa ostale visokorizične kardiovaskularne bolesti.
U užem smislu, kardiološka rehabilitacija indicirana je za bolesnike sa izraženim smanjenjem funkcionalnog kapaciteta s preboljelim srčanim infarktom, onima podvrgnutim intervencijskom zahvatu na koronarnoj/im arteriji/ama (PCI – eng. percutaneous coronary intervention), kirurškoj revaskularizaciji miokarda (CABG – eng. coronary artery bypass grafting), operaciji srčanih zalistaka, zatim bolesnicima kod kojih je učinjena transplantacija srca te bolesnicima s kroničnom srčanom insuficijencijom, stabilnom anginom pektoris itd. Kontraindikacije su stanja s akutnim tijekom, hemodinamskom nestabilnošću, niskim minutnim volumenom, nemogućnošću prognoze razvoja ili poremećajem općeg stanja bolesnika.
Klasična podjela kardiološke rehabilitacije sadrži 4 faze. Prva je akutna faza rane mobilizacije koja obuhvaća prvih 5 do 7 dana iza kardijalnog incidenta ili zahvata te završava otpustom iz bolnice. Slijedi rekonvalescentna faza: od drugog do četvrtog tjedna. Iduća, treća faza, predstavlja rehabilitacijsku fazu u užem smislu i traje 3 tjedna. Po izlasku iz treće faze, bolesnici ulaze u četvrtu, fazu trajne sekundarne prevencije. U našoj zemlji, treća faza se u pravilu provodi stacionarno, u dvije ustanove koje se nalaze u Krapinskim Toplicama i Opatiji u prosječnom trajanju od 3 tjedna.
Postupcima tijekom ove faze, nakon inicijalne evaluacije kliničkog stanja bolesnika, pokušava se u najvećoj mogućoj mjeri prevenirati invalidnost zbog nastale srčane bolesti, poglavito kod osoba starije životne dobi i fizičkih djelatnika, povećati kapacitet fizičke aktivnosti, potom korigirati, odnosno poboljšati profil rizičnih čimbenika, po potrebi optimizirati medikamentnu terapiju što u konačnici dovodi do poboljšanja kvalitete življenja, boljeg socijalnog funkcioniranja te smanjenja broja novih incidenata, komplikacija i hospitalizacija uz smanjenje stope smrtnosti.
Multidisciplinarni tim koji je uključen u ovu fazu rehabilitacije sastoji se, pored samog bolesnika, od liječnika različitih specijalnosti (kardiolozi, fizijatri, psihijatri i dr.), medicinskih sestara, fizioterapeuta, psihologa, dijetetičara i ostalog treniranog osoblja. Naučene vježbe bolesnici provode u vlastitom domu ili u specijaliziranim klubovima ambulantno, u pravilu svakodnevno ili barem tri puta tjedno u trajanju od 30 minuta. Bolesnik je pod kontrolom liječnika primarne zdravstvene zaštite uz kontrole i konzultacije nadležnog kardiologa.6,7.
Više studija je potvrdilo da tjelesni trening poboljšava oštećenu endotelnu funkciju bolesnika s kroničnom srčanom insuficijencijom i koronarnom bolesti čime se poboljšava perfuzija miokarda i povećava koronarna rezerva 8,9,10. Gianuzzi P. i sur. nalaze da redoviti tjelesni trening smanjuje nepovoljno remodeliranje lijeve klijetke u bolesnika nakon srčanog infarkta11.
Svrha ovog pregleda bila je podsjetiti na pozitivne učinke kardiološke rehabilitacije, a sve s ciljem da se bolesnicima nakon akutne faze kad god je to moguće, omogući provedba daljnih faza kardiološke rehabilitacije.
Literatura:
1. Kralj V, Sekulić K, Šekerija K i sur. Kardiovaskularne bolesti u Republici Hrvatskoj. Hrvatski zavod za javno zdravstvo i Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske. Uvez d.o.o. Zagreb, 2013.
2. Gianuzzi P, Saner H, Bjornstad H. et al. Secondary prevention through cardiac rehabilitation. Position paper of the Working Group on Cardiac Rehabilitation and Exercise Physiology of the European Society of Cardiology. Eur Heart J 2003;24:1273-8.
3. Rehabilitation after cardiovascular diseases, with special emphasis on developing countries: report of a WHO Comittee. World Health Organ Tech Rep Ser 1993;831:1-122.
4. Oldridge NB, Guyatt GH, Fischer ME, Rimm AA. Cardiac rehabilitation after myocardial infarction. Combined experience of randomized clinical trials. JAMA 1988;260:945-50.
5. Joliffe JA, Rees K, Taylor RS. et al. Exercise-based rehabilitation for coronary heart disease (Cochrane review). In: The Cochrane Library, Issue 1, 2003.
6. Balady GJ, Ades PA, Comoss P. et al. Core components of cardiac rehabilitation/ secondary prevention programs. A statement for health care professionals from the American Heart Association and the American Association of Cardiovascular and Pulmonary Rehabilitation. Circulation 2000;102:1069-73.
7. Turkulin K. Rehabilitacija bolesnika s ishemijskom bolesti srca i postinfarktnim stanjima. U: Čustović F, Goldner V, Čikeš I. i sur. Klinička kardiologija. Zagreb: Medicinska naklada, 1995:549-60.
8. Kubo SH, Rector TC, Williams RE, Heifritz SM, Bank AJ. Endothelium dependent vasodilatation is attenuated in patients with heart failure. Circulation 1991;84:1589-6.
9. Hambrecht R, Fiehn E, Weigl C. et al. Regular physical exercise corrects endothelial dysfunction and improves exercise capacity in patients with chronic heart failure. Circulation 1998;98:2709-15.
10. Hambrecht R, Adams V, Erbs S. et al. Regular physical activity improves endothelial function in patients with coronary artery disease by increasing phosphorylation of endothelial nitric oxide synthase. Circulation 2003;107:3118-20.
11. Gianuzzi P, Temporelli P, Corra U, Gattone M, Giordano P, Tavazzi L. Attenuation of unfavourable remodelling by exercise training in post-infarction patients with left ventricular dysfunction. Results of the Exercise in Left Ventricular Dysfunction (ELVD) Trial. Circulation 1997;96:1790-7.
3.2.2016
