Delirantna stanja treba diferencijalno dijagnostički razlikovati od nekih drugih psihičkih stanja.
Dijagnostičke smjernice za postavljanje dijagnoze delirija uključuju sljedeće:
- poremećaj svijesti i pažnje (od pomućenja do kome; snižena sposobnost upravljanja, fokusiranja, održavanja i prebacivanja pažnje)
- globalni poremećaj kognicije (perceptivni poremećaj, iluzije, halucinacije – najčešće vidne; oštećenje apstraktnog mišljenja i shvaćanja s prolaznim sumanutostima ili bez, no tipično s određenim stupnjem inkoherentnosti; oštećenje neposrednog sjećanja i kratkoročnog pamćenja, ali je dugoročno pamćenje relativno očuvano; dezorijentacija u vremenu, u težim slučajevima u prostoru i prema drugima)
- psihomotorni poremećaj (hiporeaktivnost ili hiperreaktivnost, nepredvidljivi prijelazi iz jednog u drugo stanje; produljeno vrijeme reakcije, ubrzani ili usporeni govor, naglašena reakcija na podražaj)
- poremećaj ciklusa spavanje-budnost (nesanica ili potpuni gubitak sna, obratni ritam ciklusa spavanja; dnevna pospanost; noćno pogoršanje simptoma; uznemirujući snovi ili noćne more koji se mogu nastaviti u halucinacije nakon buđenja)
- emocionalni poremećaji (depresija, anksioznost ili strah, razdražljivost, euforija, apatija ili zbunjenost s čuđenjem)
Delirantna stanja treba diferencijalno dijagnostički razlikovati od nekih drugih psihičkih stanja. U prvom redu od demencije koja ima postupan početak, nije prisutan poremećaj svijesti, govor je koherentan, a osobe se trude odgovarati na pitanja. Iluzija i halucinacija obično nema, kao niti dnevnih fluktuacija. Depresija može nalikovati hipoaktivnom deliriju, no kod depresije nisu prisutna kognitivna oštećenja i dezorijentiranost, a početak simptoma je postupan. Kod shizofrenije iluzije ili halucinacije su konstantnije, nema poremećaja svijesti ili orijentacije.
Kao što je ranije navedeno, brojni su uzroci razvoja delirija, no možda je potrebno posebno istaknuti alkoholni delirij (delirium tremens). Prestankom konzumacije alkohola javljaju se apstinencijske smetnje (simptomi sustezanja) koji mogu ili ne dovesti do razvoja delirija. Neliječeni alkoholni delirij ima mortalitet oko 20%. Karakterizira ga tremor, psihomotorna uznemirenost, pojava halucinacija te epileptičkih napada. Javlja se također opća iritabilnost, gastrointestinalni simptomi (mučnina, povraćanje), hiperaktivnost simpatikusa, anksioznost, pojačana podražljivost, znojenje, crvenilo lica, midrijaza, tahikardija, blaga hipertenzija.
Terapija delirija uključuje uklanjanje uzroka u podlozi, sigurno i mirno okružje, uz simptomatsku farmakoterapiju. Posebno je važno rješavati rizične čimbenike. Pri izboru farmakoterapije važno je voditi računa da se lijekovima ne pogorša delirij ili da se poveća sedacija. Obično se sedacijski djeluje na psihotične ili “pozitivne” simptome.
Multifaktorijelna etiologija znatno utječe na izbor terapije. Pri izboru medikamenata treba voditi računa o balansu između terapijskih učinaka i nuspojava, odosno specifičnom profilu nuspojava, tolerabilnosti i vulnerabilnosti pacijenta (dob, komorbiditet), interakcijama s drugim lijekovima te načinu primjene lijeka.
23.12.2015
