Klasičnim biološkim čimbenicima kardiovaskularnog rizika moguće je objasniti nastanak tek oko 50% kardiovaskularnih bolesti. Pretpostavlja se da važnu ulogu u razvoju ovih bolesti ima mentalni stres.
Klasičnim biološkim čimbenicima kardiovaskularnog rizika moguće je objasniti nastanak tek oko 50% kardiovaskularnih bolesti. Pretpostavlja se da važnu ulogu u razvoju ovih bolesti ima mentalni stres koji može uzrokovati povećanu aktivnost simpatikusa, ishemiju miokarda i koronarnu vazokonstrikciju.
Istraživanja o povezanosti psiholoških čimbenika s infarktom miokarda započela su tijekom 1970-ih godina. Sredinom 1980-ih godina javlja se sve veći interes za istraživanja u ovom području. Pokazalo se da bolesnici s infarktom miokarda češće imaju tzv. tip A ličnosti, s izraženim obilježjima ljutnje, hostilnosti, ambicioznosti, kompetitivnog ponašanja, nestrpljivosti i netolerancije, a nešto kasnije opisana je i povezanost tipa D ličnosti, koji je obilježen negativnim afektom i socijalnom inhibicijom s povišenim rizikom od depresije, vitalne iscrpljenosti, socijalne otuđenosti, povećanog broja ponovljenih infarkta miokarda i općenito povećanog mortaliteta.
Kasnija istraživanja su pokazala da je prisutnost depresivnog, anksioznog ili posttraumatskog stresnog poremećaja povezana s većom smrtnošću od kardijalne bolesti. Negativan učinak također imaju nizak socioekonomski status, stres na poslu te općenito različiti akutni stresni događaji (žalovanje, oružani napad, prirodne katastrofe, itd.) dok važnu zaštitnu funkciju ima socijalna podrška.
Međutim, važno je istaknuto da je moguć razvoj psihičkih poremećaja nakon infarkta miokarda kao direktne posljedice ovog stresnog događaja jer on predstavlja životno ugrožavajuću situaciji. Istraživanja pokazuju da 19- 66% bolesnika s infarktom miokarda razvije neki mentalni poremećaj, u prvom redu depresivni i anksiozni, a moguć je i razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja.
Pokazalo se da je depresija oko tri puta češća kod bolesnika s akutnim infarktom miokarda nego u općoj populaciji. Prevalencija velikog depresivnog poremećaja nakon infarkta miokarda varira između 16% i 23%, a kao glavni rizični čimbenici ističu se loša socijalna podrška, stresni događaji unazad godine dana i niska razina edukacije. Protektivni čimbenici su crte ličnosti – aktivan stav, negiranje, optimizam, i kvaliteta socijalne podrške. Pesimistične tendencije prediktor su većeg psihološkog distresa, anksioznosti i depresije, te neučinkovitih strategija sučeljavanja u razdoblju poslije infarkta. Mnogi rizični čimbenici depresivnog poremećaja poslije infarkta poklapaju se s rizičnim čimbenicima depresivnog poremećaja kod ostalih bolesnika – ženski spol, osobe koje žive same, prijašnja povijest depresije, itd. Neka istraživanja navode da su hostilnost i iritabilnost često prisutne kod bolesnika s depresivnim poremećajem nakon infarkta miokarda.
Anksioznost poslije koronarne bolesti nešto je manje proučavana, no neki rezultati pokazuju da je anksioznost blagog ili vrlo teškog intenziteta prisutna u 39% slučajeva nakon infarkta miokarda. Bolesnici s povišenom razinom anksioznosti u razdoblju neposredno poslije infarkta miokarda dva puta češće dožive ponovni kardijalni incident.
Da je moguće poboljšati ishod i prognozu takvih bolesnika pokazuje, između ostalog, istraživanje osoba A tipa ličnosti koje su bile uključene u specifično savjetovanje u svezi svog ponašanja. Uključivanjem u savjetovanje značajno je smanjen kardijalni morbiditet i mortalitet uz trajne promjene ponašanja i manje ponovljenih kardijalnih incidenata.
23.12.2015