Panični poremećaj stanje je patološke anksioznosti koje se manifestira spontanim javljanjem paničnih ataka, nakon čega slijedi strah od novih napada te razvoj izbjegavajućeg ponašanja. Smatra se da je doživljavanje paničnog straha jedno od najmučnijih doživljaja koje čovjek može iskusiti te da se kao takvo ne može dugo podnositi.
Koje su karakteristike paničnog poremećaja?
Panični poremećaj stanje je patološke anksioznosti koje se manifestira spontanim javljanjem napada panike, nakon čega slijedi strah od novih napada te razvoj izbjegavajućeg ponašanja. Smatra se da je doživljavanje paničnog straha jedno od najmučnijih doživljaja koje čovjek može iskusiti te da se kao takvo ne može dugo podnositi. Klinička slika paničnog poremećaja može biti različite težine, od blagih, srednje teških, do teških stanja, što se procjenjuje prema učestalosti i intenzitetu paničnih ataka. Poznato je da pacijenti s paničnim poremećajem nerijetko tijekom paničnih ataka traže hitnu medicinsku pomoć zbog intenzivnog doživljaja životne ugroženosti.
U kojoj se dobi panični poremećaj najčešće pojavljuje?
Panični poremećaj pojavljuje se najčešće u dobi od 20 do 40 godina, prevalencija je 1,5-4% opće populacije. Nešto je češći u žena, osobito kada je prisutna i agorafobija.
Kako prepoznati panične napade?
Panični napad je iznenadno, neočekivano javljanje vrlo intenzivne anksioznosti u trajanju od oko desetak minuta, što je popraćeno različitim tjelesnim i psihičkim simptomima, uz neodoljivu potrebu da se što prije potraži pomoć. Od tjelesnih simptoma mogu se javiti ubrzani srčani ritam, lupanje srca, znojenje, drhtavica, osjećaj nedostatka zraka i gušenja, bol i nelagoda u prsima, mučnina ili nelagoda u trbuhu, trnci po rukama i nogama, navala osjećaja topline ili hladnoće, vrtoglavica, ošamućenost, nesigurnost ili nesvjestica, a od psihičkih simptoma derealizacija (doživljaj nestvarnosti okoline), depersonalizacija (doživljaj vlastite nestvarnosti) te specifičan strah od gubitka kontrole ili od ludila, te strah od smrti.
Koji su sekundarni fenomeni paničnog poremećaja?
Tipično je javljanje tzv. anticipirajućeg straha, tj. straha od ponovnog javljanja paničnih napada te izbjegavajuće ponašanje, tj. izbjegavanje situacija u kojima se osoba osjećala ugroženo i koje povezuje sa napadima panike. U nekim slučajevima počinje se izbjegavati izlaženje iz kuće bez pratnje, strah od boravka u gužvi i sl., osoba sve više ograničava svoje kretanje, te se tada radi o razvoju paničnog poremećaja sa agorafobijom. Neliječeni panični poremećaj koji dulje traje također može dovesti do razvoja depresije.
Koji su uzroci javljanja paničnih napada?
U nastanku paničnog poremećaja navode se biologijske, psihodinamske i bihejvioralne teorije. U biologijskim teorijama ističe se da je tijekom panične atake prisutna pretjerana vegetativna reakcija uz povećani tonus simpatikusa, povećano je otpuštanje kateholamina, uz sudjelovanje drugih neurotransmitorskih sustava. Psihodinamska teorija panični napad opisuje kao stanje regresije u kojoj dolazi do potpunog sloma obrane potiskivanjem, anksioznost preplavi osobu i „prazni“ se kroz panična stanja, dok se u bihejvioralnoj ističe da anksioznost može biti naučena kroz identifikaciju modela ponašanja roditelja, zatim anksioznost koja se razvija nakon doživljenih zastrašujućih podražaja, npr. nezgoda, koje se prenose na druge podražaje, kao i anksioznost uslijed frustracija koja postaje uvjetovani odgovor na druge stresogene situacije.
Da li panični napadi mogu biti posljedica tjelesne bolesti?
Iako je povezanost paničnog poremećaja sa nekom tjelesnom bolesti rijetka, ipak se kao pravilo preporuča provođenje osnovnih laboratorijskih pretraga i dijagnostičkih postupaka koji se odnose na provjeru funkcije štitnjače i rada srca (hormoni štitnjače i EKG).
Kako se liječi panični poremećaj?
Zbog prisutnosti brojnih tjelesnih simptoma osobe koje su doživjele panični napad nerijetko isprva obavljaju različite somatske pretrage, od rutinskih, do složenijih, odlaze na internističke i neurološke preglede, te za to vrijeme propuštaju pravovremeni početak liječenja. Zbog toga je važna uloga obiteljskog liječnika u prepoznavanju i liječenju poremećaja, odnosno upućivanju psihijatru.
Liječenje paničnog poremećaja nikako se ne bi smjelo ograničiti na pružanje prve pomoći tijekom panične atake (obično davanjem injekcije diazepama intramuskularno kao hitno stanje), a bez planiranja ciljanog i kontinuiranog liječenja.
U liječenju paničnog poremećaja smatra se najučinkovitijom kombinacija farmakoterapije i kognitivno-bihevioralne psihoterapije, dok je u nekih indicirana psihodinamski orijentirana psihoterapija, kao i obiteljska terapija.
U farmakoterapiji, tj. terapiji lijekovima, koristi se kombinacija anksiolitika i antidepresiva. Od antidepresiva najčešće se uključuju tzv. selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, a od anksiolitika benzodiazepini, osobito alprazolam, čija se doza prilagođava težini kliničke slike. Nakon smirivanja simptoma, tj. ublažavanja i redukcije intenziteta paničnih napada, doza anksiolitika postupno se smanjuje, kako bi se spriječio razvoj ovisnosti, a nastavlja se terapija održavanja antidepresivom. Veoma je važno liječenje provoditi dovoljno dugo jer prerano isključivanje medikacije često dovodi do recidiva, tj. ponovnog javljanja napada.
Cilj kognitivno-bihejvioralne terapije je razjasniti pacijentu pogrešno interpretiranje tjelesnih simptoma pri paničnom napadu te djelovati na izbjegavajuće ponašanje postupnim izlaganjem situacijama koje su dovele do napada. Također su korisne vježbe relaksacije kao i vježbe pravilnog disanja, uz umjerenost u fizičkim aktivnostima. Savjetuje se izbjegavanje crne kave i pušenja.
Kakva je prognoza izliječenja paničnog poremećaja?
Panični poremećaj je nerijetko kronično stanje koje zahtijeva dugotrajnije liječenje, koje traje u prosjeku 8-12 mjeseci. Iako je tijek i ishod poremećaja veoma individualan, statistike upućuju da 30-40% pacijenata nakon dovoljno dugog vremena gube simptome, oko 50% ima simptome slabijeg intenziteta koji ih ne ometaju u svakodnevnici, dok u 10-20% pacijenata simptomi ostaju i nadalje izraženi. Kao što je navedeno, pravovremeno prepoznavanje i liječenje paničnog poremećaja, uključivanje psihoterapije i lijekova u dovoljno dugom razdoblju, utječu na bolju prognozu poremećaja i veći postotak izliječenja.
23.12.2015
