Vrijeme čitanja članka: 5 minute

Transplatacija humanih organa, tkiva i stanica intezivno je razvijajuća grana medicine u posljednjih 50 godina koja je znatno unaprijedila, ali i spasila na tisuće ljudskih života….

Transplatacija humanih organa, tkiva i stanica intezivno je razvijajuća grana medicine u posljednjih 50 godina koja je znatno unaprijedila ali i spasila na tisuće ljudskih života. Prvu uspješnu transplataciju jetre u svijetu je obavio Thomas E. Starzl 1967. g. i od tada broj zahavata u svijetu raste, a iste godine je Christian Bernard izveo i prvu transplataciju srca presadivši srce 25-godišnje žene u tijelo 55-godišnjeg Louisa Washkanskya koji je umro za 18 dana. U Hrvatskoj je prva transplantacija organa (bubreg) izvršena 1971. godine u KBC-u Rijeka. Danas je transplatacija organa postala svojevrsni zaštitni znak hrvatske medicine. Prema podacima Ministarstva zdravlja naša zemlja je po stopi darivatelja i transplatacija organa vodeća zemlja svijeta i najuspješnija članica Eurotransplanta. 2000. godine broj realiziranih donora u Hrvatskoj je iznosio 12, a 2012. godine 147.

U današnje vrijeme rastući problem je veća potreba za organima nego mogućnosti pronalaženja organa, tako da ne iznenađuje podatak da oko 16% pacijenta umre ne dočekavši spasonosnu operaciju. Na primjer u SAD čak i 40% pacijenata kada dođu na listu za transplataciju organa čekaju 2 godine do pronalaska organa.

Razvoj transplatacijske medicine nije samo povećao preživljenje pacijenata, već i njihovu kvalitetu života. Govoreći o psihijatrijskim apsektima transplatacije možemo izdvojiti dva termina i to preoperativna psihijatrijska i psihosocijalna evaulacija,te postoperativni psihijatrijski problemi. Mnogi pacijenti postaju uplašeni kada shvate da zbog postepenog zatajivanja nekog od vitalnih organa trebaju transplataciju da bi preživjeli. U nekim radovima se dijele preoperativni psihološki izazovi dijele na:

1. tzv. period čekanja kada pacijent dolazi na listu za transplataciju, tada mogu osjetiti svojevrsno olakšanje, no ubrzo dolazi do perioda rastuće zabrinutosti zbog svjesnosti o vremenu koje treba čekati da bi se pronašao prikladni organ, a stres je pogotovo izražen ako pacijenti iščekuju organ u jedinici intenzivnog liječenja
2. Priprema za smrt ili podržavanje nade – transplatacijski tim se može naći u dilemi da li upoznati i pripremati rodbinu i pacijenta i sa drugom neželjenom mogućnošču – smrću pacijenta, tako da se ponekad može zanemariti diskusija o takvima pitanjima, tim više što primanje takvih informacija od strane rodbine može biti percipirano kao osjećaj bespomoćnosti, te manju fokusiranost i predanost medicinskog tima na traženje adekvatnog organa.
3. Ljubomora od strane prijatelja i rodbine – nije neobično da se tijekom perioda čekanja na prikladni organ obitelji i prijatelji pacijenata međusobno upoznaju, međutim to poznanstvo u početku je benefit za samog pacijenta u smislu samopodrške i izvora informacija o svim aspektima transplatacijskog procesa, no ako se somatsko stanje pogoršava, raste i neizvjesnost prožeta iznimnom anksioznosšću u pacijentovoj okolini što može dovesti do neočekivanih izljeva ljubomore i ljutnje kada jedan pacijent dobije organ prije drugoga.

Potrebna je edukacija članova medicinskog tima o potencijalnim psihološkim reakcijama pacijenata i rodbine u procesu transplatacije. Psihološki apsekti primatelja koji dominiraju u preooperativnom periodu su izniman stres u periodu čekanja na prikladni organ, osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom, anksioznost, osjećaj krivnje, iritabilnost, ljutnja, poricanje, nesuradljivost. Iako nisu rađene specifične studije , primjećeno je da pacijenti koji pristupaju transplataciji s pozitivnim razlozima, tj. žele transplatacijom dobiti vremena da vide npr.kako im djeca završavaju školovanje ili se ožene, bolje se oporavljaju postoperativno nego oni koji smatrajau da su napravili sve u životu. Također je primjećeno da oni pacijenti koji su preoperatvno imali određene opsesivno kompulzivne elemente u svom svakodnevnom funkcioniranju adekvatnije se priagođavaju postoperativnom medicinskom režimu, i samim time poboljšavaju uspješnost rehabilitacije.

Ono što je posebno važno je razvijanje osjećaja krivnje kod pacijenata u periodu čekanja organa s obzirom na svjesnost da želja za novim organom indirektno uključuje i potrebu da neka druga osoba umre. S druge strane osjećaj obitelji osobe koja donira organe su uglavnom pozitivne u smislu da pacijent može nastaviti živjeti u tijelu neke druge osobe.

Postoperativni psihijatrijski problemi mogu nastati neposredno nakon operacije u vidu euforije zbog same činjenice o preživljenju operacije, ali koja može i biti i efekt kortikosteroidne terapije. Ova početna euforija je obično kratkog trajanja. U literaturi se navodi podatak o promjenama u psihičkom funkcioniranju postopertivno kod 50 – 70% pacijenata. Delirij je najčešći tip organskog psihičkog poremećaja koji se javlja postoperativno. Depresija i anksioznost su također česti postoperativno, a anksiozni poremećaji koja se javlja sa učestalošću od 17-28% može očitovati na različite načine kao regresivno ponašanje, agitacija, strah od gubitka organa, nesuradljivost , strah od smrti, zahtijevajuće ponašanje, osjećaj gubitka kontrole ili optuživanje medicinskog osoblja da se ne trude dovoljno.

Pacijenti sa razvijenim PTSD-om duže vremena provedu u ICU, imaju više medicinskih komplikacija, i akutnih reakcija odbacivanja.

Depresija se po nekim autorima javlja od 5 do 25% , te može dovesti do reduciranja kvalitete života, više somatskih komplikacija, slabe suradljivosti. Ovakvo ponašanje može dovesti do osjećaja bespomoćnosti, te gurnuti pacijenta u loše životne navike kao što su pušenje, konzumacija alkohola, loša prehrana. U stvari depresija nakon transplatacije organa je povezana sa većim morbiditetom i mortalitetom. Poseban problem su pacijenti s poremećajem ličnosti, posebno problematični za one osobe koje bi trebale brinuti oko pacijenta nakon operacije, te se posebno ističu antisocijalni i granični poremećaj osobnosti čije ponašanje je najveći distres za one koji bi im trebali osigurati postoperativnu njegu.

Nakon svega možda i i najintrigantije je razdoblje kad se obitelj primatelja počinje intenzivno zanimati o donoru – odakle je, uzrok smrti, dob, spol, religijska ili etnička pripadnost. Obitelj i sam primatelj se osjećaju dužni da na neki način „plate i nadoknade“ drugoj obitelji za organ koji je njihov pacijent dobio. Paraleno se događaju proces psihičke i tjelesne integracije primljenog organa koji su ekivalentni po svojoj ulozi u uspješnosti rehabilitacije.

Donor je primjećen i atribuiran od strane pacijenta kao živuća omnipotentna osoba koja je zaista prisutna i kojoj pacijent pripisuje idealne osobne kvalitete. Donor kao tipični tranzicijski objekt ima kreativnu funkciju preko transplatiranog organa da pomogne pacijentu da se nosi sa svakodnevnim životnim problemima. Transplatirani organ se uglavnom vidi kao pozitivna asimilacijska strategija. No, s druge strane u nekim slučajevima ovaj fenomen prijelaznog objekta ukoliko se očituje kao negativna fantazija o donoru može djelovati i dezintegrirajuće te ometati stabilnu strukturu ličnosti. Uzevši u obzir ove psihodinamske postavke postavlja se otvoreno pitanje da li tako nastali psihološki faktori mogu biti okidač za složene patofiziološke mehanizme koji bi doveli do konačnog odbacivanja transplatiranog organa? U tom smislu uloga psihijatrijske skrbi bi možda mogla doprijeniti poboljšanju postoperativnih parametara uspješnosti.

Tako Wolcott izdvaja nekoliko psiholoških i psihijatrijskih aspekata s kojim se susreću lisaon psihijatri u radu s bolesnicima kojima je transplatiran organ:

• psihološki kriterij za odabir bolesnika podbnih za transplataciju, dijagnostika i liječenje psiholoških i psihijatrijskih tegoba tijekom samog postupka transplatacije organa, briga za članove obitelji kandidata, psihoterapijski rad sa nesuradljivim bolesnikom.

Transplatacija je vrlo izazovan medicinski proces za pacijente i medicinsko osoblje koje skrbi o njima jer pacijenti prolaze kroz kronične patofiziološke promjene s kojima neminovno dolazi do enormnog emocionalnog stresa s obzirom na sve rizike koje sam taj postupak i priprema za njega nosi i promjene u životnom stilu nakon njega. Kod pacijenata i rodbine zabilježene su mnoge promjene u psihičkom funkcioniranju od anksioznih poremećaja do afektivnih poremećaja koje mogu imati svoje specifičnosti s obzirom na sam period transplatacijskog procesa u kojem gledamo određenu osobu. Također, veliki mogući utjecaj psihološkog aspekta, tj. individualnog kapaciteta strukture ličnosti svakog pojedinca u uspješnosti integracije novog organa u vlastitu tjelesnu shemu može otvoriti neke sasvim nove perspektive u pristupu odabira samih kandidata za transplataciju.

Potrebno je uključivanje širokog profila stručnjaka u pre i postopertivnu skrb pacijenata koja uključuje ne samo transplatacijski tim već socijalne radnike, psihijatre i psihologe, članove etičkih komisija. Na taj način uz konstantan nadzor pacijenta i evidentiranje suptilnih i ponekad neočekivanih odstupanja u psihičkom funkcioniranju možemo osigurati potpuniju rehabilitaciju i oporavak.

Reference:

• Di Martini A, Crone C,Fireman M, Drew MA. Psychiatric aspect of organ transplatation in Critical Care.  Crit Care Clin 2008;24 (4) 949-x,
  House RM,Thomspon TL . Psychiatric aspects of organ transplatation. JAMA 1988; 260(4):535-9.
• Di Martini A, Krahn LE, Psychiatric and Psychosocial Aspects of Liver Transplantation. Liver transplatation 2005;11: 1157 – 1168
• Heinrich TW,Marcangelo M, Psychiatric issues in solid organ transplatation. Harv Rev Psychiatry 2009 ;17: 398 – 406
• Goetzmann L. Transplanted organs and their donors as transitional objects: „ Is it me or isn’t it?“. Am  J psychoanal 2004; 64(3): 279-289.
• Gregurek R. Suradna ( Liason) psihijatrija. Psihoterapija.1998: 28:33-63.
• www.mzss.hr
• Kalra G.,Desousa A. Psychiatric aspects of Organ transplantation.  Int J Org Transplant Med. 2011; 2 : 9 -18.