Inducirani sumanuti poremećaj je rijedak psihijatrijski poremećaj, ali ga ipak kroz svoju višegodišnju praksu svaki psihijatar kad-tad ima prilike susresti. U filmskoj industriji ovaj poremećaj izaziva interes tako da je nemali broj filmova napravljen s tom temom.
Folie à deux francuski je termin čiji doslovni prijevod znači “ludilo u dvoje“, a prvi su ga put opisali dvojica francuskih psihijatara, Laseague i Falret, 1987. godine. Inducirani sumanuti poremećaj zajednički je dvjema, vrlo rijetko trima ili više osoba, koje su u bliskom emocionalnom kontaktu, a samo jedna od njih boluje od endogene psihoze.
Najčešće se radi o shizofreniji, ali moguće su i druge vrste psihoza. U dominantne osobe (primarno bolesne) dominiraju sumanute ideje, najčešće dobro sistematizirane, grandomanskog ili persekutornog karaktera, često s bazičnom podlogom u realitetu, tako da druga osoba ili osobe koje su u bliskoj emocionalnoj vezi s oboljelom osobom u početku pokušavaju objasniti oboljeloj osobi svoje viđenje sumanutih ideja (da bolesna osoba nije u pravu, pokušavaju je razuvjeriti u njena bolesna uvjerenja i sl.), no s vremenom se i u tih primarno zdravih osoba mijenja veza s realitetom i stvarnošću.
Obično je bolesna osoba i inače u dinamici odnosa dominantna, a inducirana osoba ovisna, podređena, emocionalno ovisna i bliska bolesnoj osobi. Kako bolest napreduje, tako je sve više zajedničkih sumanutih sadržaja, osobe dijele ista uvjerenja, podupiru se i slažu u svojim bolesnim promišljanjima. Kada dođu na liječenje, u prvi trenutak je gotovo nemoguće raspoznati tko je bolestan (dominantan), a tko je induciran. Zbog dinamike društvenih odnosa i karaktera socijalnog položaja žena i muškaraca u društvu, žene su nešto češće inducirane osobe. Nije isključeno da i inducirana osoba ima genetsku predispoziciju za bolest.
U 90-95% slučajeva inducirani sumanuti poremećaj javlja se u krugu iste obitelji. Češći je u nižim socijalnim slojevima društva, te u obiteljima koje žive u izolaciji uz značajnu redukciju socijalnih interakcija. Inducirani sumanuti poremećaj može se dakle razviti kada bolesna osoba inducira sumanute ideje u zdravu osobu, no kada se razdvoje, u zdrave osobe se vrlo brzo gubi sumanutost i ona dolazi u kontakt s realitetom.
Jedan oblik induciranog sumanutog poremećaja je kada se identična sumanutost razvija u dvije ili više osoba koje imaju genetsku predispoziciju za bolest ili su se razboljele neovisno jedna od druge bez obzira na hereditet i dijele iste sumanute sadržaje. U pojedinim slučajevima događa se da je inducirana osoba u toliko u intenzivnom i bliskom odnosu s bolesnom osobom, da i nakon razdvajanja duže vremena zadržava sumanuta uvjerenja. Moguće je i da inducirana osoba s vremenom daje kliničku sliku bolesnije osobe jer se njezine sumanutosti pojačavaju pod utjecajem dominante osobe.
I iskusnom kliničaru je ponekad, posebice početkom liječenja teško razlučiti tko je zapravo bolestan, a tko induciran. Liječenje induciranog sumanutog poremećaja (ako govorimo o induciranoj osobi) provodi se antipsihoticima ukoliko nakon razdvajanja od bolesne osobe nije došlo do povlačenja simptoma. Čest problem je što nakon liječenja ili otpuštanja iz bolnice bolesna i inducirana osoba ostanu i dalje u bliskoj vezi, pa i živjeti zajedno s obzirom da se poremećaj, kako je već rečeno, i pojavljuje najčešće u krugu iste obitelji.
23.12.2015
