Panični poremećaj je vrlo čest razlog zbog kojeg pacijenti dolaze u opću psihijatrijsku ambulantu. Većina pacijenta dolazi sa obilnom medicinskom dokumentacijom obavljenih internističkih, neuroloških i inih pregleda koje su započeli iz razloga raznolikih tjelesnih simptoma koji prate panični napad koji kao takav u početku liječenja nije prepoznat.
Panični poremećaj je vrlo čest razlog zbog kojeg pacijenti dolaze u opću psihijatrijsku ambulantu. Većina pacijenta dolazi sa obilnom medicinskom dokumentacijom obavljenih internističkih, neuroloških i inih pregleda koje su započeli iz razloga raznolikih tjelesnih simptoma koji prate panični napad koji kao takav u početku liječenja nije prepoznat.
Kada se ispostavi da su svi obavljeni nalazi uredni i da ne objašnjavaju tjelesne simptome koji su pacijenta uznemirili, pacijent biva upućen k psihijatru.
Što je panični poremećaj?
Panični poremećaj je obilježen napadima intenzivnog, paničnog straha koji dolaze iznenada, „iz čista mira“, nepredvidljivo i udruženi su s obiljem tjelesnih simptoma. Više pojedinačnih paničnih napada unutar razdoblja od jednog mjeseca dopuštaju nam dijagnosticirati panični poremećaj. Predočavanje epidemioloških podataka da je panični poremećaj prisutan u oko 2% populacije (s većom učestalošću kod žena) i da se smatra da nema čovjeka koji barem jednom u životu nije imao panični napad koji doduše često ostane neprepoznat, donosi pacijentu olakšanje te smanjuje tenziju koju izaziva uvjerenje da se s njime događa nešto strašno i nešto što gotovo nitko nije doživio.
Najčešće vidim zbunjenog pacijenta koji ulaže veliki napor ne bi li mi opisao što mu se dogodilo (ili mu se učestalo događa) uz zabrinutost hoće li to dobro opisati i predočiti jer nije siguran je li se takvo što ikada ikome dogodilo i ne znači li to „da je lud“.
Pacijenti vrlo slikovito opisuju panični napad: iznenada, odjednom, iz čista mira, osjećaj kao da nestajem, kao da ću se srušiti, nemam daha, srce kao da će iskočiti, sve je nestvarno, panika.
Uz oklijevanje govore o najintenzivnijem strahu kojeg su u životu doživjeli: strahu da će umrijeti i strahu da će izgubiti kontrolu nad razumom, da će poludjeti. Opisuju napad koji spontano dolazi, ali i spontano prestaje u vremenu od 10-30 minuta. Upravo ta nepredvidljivost i pojava napada tipično izvan stresne situacije, na godišnjem odmoru, kod kuće, noću izaziva u pacijenta dodatnu brigu, nesigurnost i strepnju od novog napada.
Što se zapravo događa?
Uzrok paničnog poremećaja za sada još nije do kraja razjašnjen. Ponekad se pojavi u životnim situacijama povećanog stresa („pozitivnog“ ili „negativnog“), međutim ponekad bude nejasno što je potaknulo panični poremećaj. Postoje razne teorije koje se nastoje potkrijepiti sa što više znanstvenih dokaza, ali danas još ni jedna teorija nije u potpunosti prihvaćena. Panični poremećaj se pokušava objasniti neravnotežnom živčanih prijenosnika (neurotrasmitera) u središnjem živčanom sustavu (noradrenalin, serotonin, gamaaminomaslačna kiselina /GABA/). Razne psihološke teorije pokušavaju objasniti panični poremećaj (kognitivno bihevioralna, psihoanalitička teorija) te iz tih teorija proizlaze psihoterapijske intervencije koje se koriste u psihoterapiji pacijenata. Zatim, valja spomenuti i hiperventilacijsku hipotezu koja objašnjava da panični napad podržava sam sebe time što za vrijeme paničnog napada pacijent hiperventilira (diše plitko i ubrzano) čime izdiše previše CO2, a to dovodi do tjelesnih senzacija koje su zapravo dio paničnog napada. Tu teoriju potvrđuje i mogućnost eksperimentalnog izazivanja paničnog napada u punom obimu hiperventilacijom kod osobe koja inače nema panični poremećaj (sjetite se npr. vrtoglavice koja nastaje kada pušemo balon ili vruću juhu – zbog vrtoglavice to prestajemo činiti, ali da nastavimo razvili bi zasigurno panični napad sa svim njegovim obilježjima). Proizlazi da naučene vježbe disanja s kojima bi pacijent kontrolirao svoje disanje u trenutku paničnog napada mogu bitno pomoći, čak i zaustaviti razbuktavanje paničnog napada do punog obima i intenziteta.
Dakle, panični napad je osjećaj iznenadnog, preplavljujućeg i nekontroliranog straha praćenog automatskim mislima o gubitku kontrole, ludilu, strahu od moždanog ili srčanog udara, smrti. Istovremeno se javlja niz tjelesnih simptoma vezanih uz dišni sustav (plitko i ubrzano disanje, osjećaj nedostatka zraka i osjećaj gušenja, bol i nelagoda u prsima), probavni sustav
(mučnina, nagon na povraćanje, težina u želucu), neurovegetativni sustav (znojenje, drhtanje, osjećaj izmjene vrućine i hladnoće, trnjenje dijelova tijela, suha usta, nagon na mokrenje, vrtoglavica). Česti su osjećaji nestvarnosti (derealizacija) i depresonalizacije.
Umirujuće na pacijenta djeluje podatak da panični poremećaj nema tendencije pogoršanja u smislu razvijanja u teža duševna oboljenja.
Postoje dvije grupe pacijenta koji su po karakteristikama svoje osobnosti skloni razvijanju paničnog poremećaja:
Prva grupa su pacijenti koji inače imaju povišenu razinu anksioznosti, skloni su pretjeranom reagiranju, pacijenti koji imaju izraženu tremu pred socijalno izlaganje i jače izražene neurovegetativne reakcije (znojenje, crvenjenje, drhtavica pred izlaganje i sl). Druga skupina su pacijenti koji su pedantni, (pre)savjesni, uvijek točni, skloni stalnoj kontroli kako sebe i svojih postupaka tako i svoje okoline. Za te osobe je posebno zbunjujuća i neprihvatljiva pojava paničnih ataka noću kada ne mogu uspostaviti nikakvu kontrolu pojave simptoma.
Kako se liječi?
Kada se pacijentu detaljno pojasne mogućnosti liječenja paničnog poremećaja i kada mu se predoči da nad simptomima panike može naučiti uspostaviti kontrolu, dobivamo suradljivog pacijenta koji prema psihijatru gaji povjerenje, ima nadu i pronalazi spas pred nečim što mu se kod dolaska u psihijatrijsku ambulantnu činilo nepremostivo, neizlječivo i činilo ga krajnje nesigurnim i uplašenim.
Kombinacija liječenja lijekovima i psihoterapije uz učenje metoda samopomoći može efikasno pomoći pacijentu, ublažiti simptome paničnih ataka, prorijediti ih i na kraju dovesti i do izliječenja, uz napomenu da se panični poremećaj ipak sklon recidivima tj. opetovanju simptoma.
Što se tiče lijekova, ordiniraju se lijekovi antidepresivi iz grupe SIPPS-a (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina) koji uravnotežuju koncentraciju serotonina u središnjem živčanom sustavu koja se smatra narušenom u paničnom poremećaju. U tu grupu spadaju lijekovi paroksetin (Seroxat), sertralin (Halea), ecsitalopram (Citram) i ostali. Ordiniraju se lijekovi iz grupe antidepresiva koji djeluju i na druge neurotransmiterske sustave u mozgu kao što su mirtazapin (Calixta). Navedeni lijekovi mogu izazvati određene neželjene popratne pojave koje uglavnom trajuprvih tjedan dana uzimanja lijeka, blage su i povlače se bez posljedica. Najbitnije je redovito i dovoljno dugotrajno uzimanje navedenih lijekova (najmanje 8-12 mjeseci) jer prerani prekid terapije povećava rizik povrata simptoma.
Druga skupina lijekova koja se ordinira su anksiolitici iz skupine benzodiazepina.Ti lijekovi smanjuju anksioznost, napetost, djeluju relativno brzo po uzimanju i donose osjetno smirenje. Pomažu pacijentu u kontroli simptoma paničnih napada, osobito početkom liječenja. Njihova primjena treba biti kratkotrajna (maksimalno 3-4 tjedna) i pažljivo dozirana jer dugotrajnija primjena u dozama iznad preporučenih dovodi do razvijanja ovisnosti.
Psihoterapijom se nastoje riješiti intrapsihički konflikti, radi se na kontroli anksioznosti, jačaju se obrasci ponašanja koji teže uspostavi stabilnosti, osobnog zadovoljstva i opuštenosti. Vrlo važno je podučiti pacijenta tehnikama disanja, uputiti ga u osnove i drugih tehnika opuštanja i relaksacije. Kroz psihoterapijski rad pacijent će dobiti osjećaj da nije bespomoćan pri paničnom napadu, da može kontrolirati svoje misli i osjećaje, pa time i sam panični napad.
Već samim upoznavanjem pacijenta s time što zapravo panični poremećaj jest, koliko je učestao i kakve se mogućnosti liječenja nude, započeo je proces liječenja jer psihološko komponenta smanjenja straha pred nepoznatim ( što za pacijenta panični napad svakako jest), upoznavanje s konkretnim i učinkovitim mogućnostima liječenja vrlo pozitivno djeluje na psihu pacijenta.
23.12.2015
