Tjelesna neaktivnost povezana je s povećanim rizikom sveukupne smrtnosti koronarnih bolesnika. Što se tiče preporuka za tjelesnu aktivnost koronarnih bolesnika u prošlom stoljeću one su potpuno drugačije od sadašnjih preporuka…
Tjelesna neaktivnost povezana je s povećanim rizikom sveukupne smrtnosti koronarnih bolesnika. Što se tiče preporuka za tjelesnu aktivnost koronarnih bolesnika u prošlom stoljeću one su potpuno drugačije od sadašnjih preporuka.
Srčanožilne bolesti vodeći su uzrok globalnog morbiditeta i mortaliteta. U ovom desetljeću vidljivo je postupno smanjenje morbiditeta od srčanožilnih bolesti i u tranzicijskim zemljama. Doprinos tome ima značajan napredak u dijagnostičkim i terapijskim postupcima od farmakoterapije do suvremenih revaskularizacijskih procedura. Razvoj dijagnostičkih i terapijskih postupaka rezultirao je smanjenjem mortaliteta, sve više bolesnika preživljava srčanožilne događaje i skraćuje se trajanje bolničkog liječenja.
Dolazi do povećanja broja koronarnih bolesnika kojima je potrebna sekundarna prevencija. Stalni napredak u kardiologiji pati se unazad 100 godina. Međutim, koronarni bolesnici i dalje imaju visoki rizik za neželjene kardijalne događaje i otprilike 25% se ponovno hospitalizira unutar godine dana od akutnog koronarnog incidenta.
Preporuke za tjelesnu aktivnost bolesnika nakon IM početkom prošlog stoljeća
Kliničke karakteristike i mehanizam nastanka akutnog infarkta miokarda (IM) prvi put su opisani početkom prošloga stoljeća. U to vrijeme bile su skromne mogućnosti liječenja akutnog koronarnog incidenta.
Godine 1912. James Herrick utemeljio je mirovanje tj. ležanje u krevetu kao važan dio oporavka nakon infarkta miokarda. Prema tome, u prvoj polovici prošloga stoljeća bolesnici koji su preživjeli akutni infarkt miokarda trebali su ostati u krevetu tj. „prikovani za krevet“ oko 6 tjedana.
Bolesnici su također imali zabranu da sami uzimaju hranu u prva 2 tjedna bolesti tj. hranilo ih je medicinsko osoblje. I nakon otpusta iz bolnice bolesnicima nastavljeno je značajno ograničenje tjelesnih aktivnosti. Do godine dana nako optusta iz bolnice bolesnicima je bilo zabranjeno hodanje uz stube. Također, tijekom praćenja bolesnika uz medikamentu terapiju malo je bilo savjeta o tjelesnoj aktivnosti, prevladavanju stresa i edukaciji bolesnika.
Zbrinjavanje infarkta miokarda uz medikamentnu terapiju uključivalo je tjelesnu neaktivnost čak i duže od prve polovice prošloga stoljeća.
Preporuke za tjelesnu aktivnost bolesnika nakon IM od 1960. do 1970. godine
Godine 1950. bilo je poznato da je IM glavni uzrok mortaliteta u razvijenim zemljama i glavni javnozdravstveni problem. Također je prepoznat rizik nastanka duboke venske tromboze, plućne embolije i značajnih promjena lokomotornog sustava zbog dugotrajnog ležanja u krevetu nakon akutnog IM. Godine 1952.
Levine i Lown prvi su otvorili pitanje o potrebi ležanja u krevetu i produžene tjelesne neaktivnosti, a preporučili su koncept sjedenja u naslonjaču engl. „armchair“ u tretmanu akutnog IM. Tretman u naslonjaču znači sjedenje u naslonjaču 1-2 sata dnevno. Takav novi pristup u zbrinjavanju IM shvaćen je kao radikalna promjena i izazvao je burnu raspravu u krugu medicinskih stručnjaka toga vremena. Ovim promjenama u zbrinjavanju akutnog IM bolesnik je imao barem mogućnost hodanja u bolesničkoj sobi između kreveta i naslonjača.
Rezultati provedenih studija iz 1960. godine pokazuju da tjelesna aktivnost u ranoj fazi IM nema štetne učinke, da je sigurna za bolesnike i da uklanja negativne učinke koji su povezani s dugotrajnim ležanjem u krevetu. Nakon ovih studija sve je više bilo istraživanja o korisnim učincima tjelesne aktivnosti nakon IM.
Između 1960. i 1970. godine rođen je koncept rehabilitacije srčanih bolesnika. Istraživanja kliničara pokazala su mogućnosti i sigurnost tjelesne aktivnosti za bolesnike nakon akutnog IM. Program rehabilitacije bolesnika nakon IM bio je programirana i kontrolirana tjelesnu aktivnost blažeg stupnja koja zahtijeva manje potrebe za kisikom. Protokol rehabilitacije u tom vremenu imao je tri područja: stupnjevanje fizičkog treninga, aktivnosti u svakodnevnom životu i edukaciju.
Važnost programa rehabilitacije je u tome što je tjelesna aktivnost zamijenila mirovanje bolesnika nakon IM. Također, u to vrijeme identificiraju se čimbenici rizika i vodi se briga o prevenciji koronarne bolesti zahvaljujući rezultatima Framinghamske studije engl. Framingham Heart Study.
Cilj studije bio je ustanoviti čimbenike rizika ili čimbenike na koje možemo utjecati, a koji su odgovorni za nastanak koronarne bolesti srca. U studiju je bio uključen veliki broj ispitanika uz dugoročno praćenje. Nakon višegodišnjeg praćenja ispitanika ustanovljeni su glavni čimbenici rizika za koronarnu bolest srca. Koncept čimbenika rizika postao je integralni dio prevencije i liječenja koronarne bolesti srca
Sljedeći članak biti će o preporukama za tjelesnu aktivnost koronarnih bolesnika krajem prošlog stoljeća i o preporukama u 21. stoljeću.
31.8.2016
